Vjesnik: 13. 04. 2004.

Hrvatska mora pokazati vjerodostojnost

BRUNO LOPANDIĆ

Samo nekoliko dana prije Uskrsa, medijski i politički opet je uskrsnuo Gotovina. Prvo putem misteriozno pronađenog videozapisa, pa onda i kroz medijsku intervenciju britanskog ministra za europska pitanja Dennisa MacShanea u Jutarnjem listu. Nakon toga javila se i američka diplomacija putem američkog veleposlanika u BiH Cliforda Bonda.

Zajednički nazivnik tih dvaju posljednjih primjera vrlo je jednostavan – Hrvatska bez rješavanja »slučaja Gotovine« u dvije ključne integracije, Europskoj uniji i NATO-u, neće dobiti potrebnu demokratsku legitimaciju. Zagovornici različitih konspirativnih teorija sasvim će sigurno i sada naći razloga da se poslože »veliki strateški scenariji«, no situacija je mnogo jednostavnija. Ono što je rekao britanski ministar, a onda zatim i američki veleposlanik u BiH, nije ništa novo. Obojica su zapravo ponovila kako se stajališta njihovih zemalja i integracija u kojima imaju značajnu ulogu nisu promijenila – Hrvatska mora pokazati vjerodostojnost u »slučaju Gotovina«, tj. dokazati da je predana načelima pravne države.

Sanaderova vlada plaća ceh naslijeđa Tuđmanovih vlada, ali i neodlučnosti Račanove koalicije koja nije imala snage ni hrabrosti razriješiti to otvoreno pitanje. Zbog toga i danas mnogi, ne samo Velika Britanija i Nizozemska, ne vjeruju Hrvatskoj kada tvrdi da ne zna gdje se Gotovina nalazi.

Tako Dennis MacShane očekuje od hrvatske vlade da u sljedećih nekoliko tjedana da izjavu o pozitivnom rješenju, dok veleposlanik Bond smatra kako je Gotovina zapreka hrvatskom ulasku u NATO. U sljedeća dva do tri tjedna bit će poznato je li Hrvatska u međuvremenu bila uspješna u dokazivanju kako je učinila sve da do Gotovine dođe. Ono što je dostupno javnosti nije mnogo. Zna se jedino da je izvještaj o onome što rade obavještajne službe u vezi s lociranjem i hvatanjem Gotovine, poslan prije nekoliko tjedana u Haag, precizniji i kvalitetniji od onog iz rujna prošle godine, i da je raspoloženje za hrvatski pozitivan avis, kako to navode diplomati, iznimno pozitivno.

Stoga bi se hrvatska vlada u sljedećim tjednima morala potpuno usredotočiti samo na jedno pitanje kako bi se otvorio prvo politički, pa onda i proceduralni put približavanja Europskoj uniji. Rješavanje »slučaja Gotovina« ima i dublje značenje – ono bi demantiralo sve glasnija uvjerenja da ni Sanaderova vlada, kao ni prijašnja Račanova, ne kontrolira sve poluge vlasti, što je vrlo loša poruka za zemlju koja se želi pridružiti uređenim društvima. Upravo stoga je davanje pune pozornosti »slučaju Gotovina« mnogo važnije od najave vrlo riskantnog poteza da će se Vlada izravno angažirati pri Haaškom sudu radi »obrane istine o Domovinskom ratu«.