Saborska zastupnica HSS-a Ljubica Lalić zbunjena je dočekala Uskrs saznavši da odlukom Predsjedništva Hrvatskog sabora mora napustiti službeni stan u Zagrebu. Veliki blagdan nije donio nikakvih iznenađenja najvećoj hrvatskoj pjesnikinji kojeg je, kao i svoj 82. rođendan, »proslavila« nepokretna i polugladna u desetak četvornih metara sobice Doma za starije i nemoćne osobe »Mali kartec« u Krku, gdje je već sedam mjeseci smještena.

Naravno da Ljubica Lalić nije nimalo kriva za tešku sudbinu Vesne Parun, kao što ni njezinih četrdesetak službenih kvadrata za koje se bori nisu luksuz koji bode u oči, pogotovo što je spomenuta zastupnica svojedobno bila i šampion skromnosti u političara uspjevši »preživjeti« 10 dana sa svega 177 kuna. Za sudbinu Vesne Parun odgovorni smo svi zajedno, kao i za kolektivnu svijest u kojoj je svaka privilegija političara, pa tako i stambena, »normalna«. I u kojoj »nije normalno« da društvo brine za svoje onemoćale duhovne velikane.

Dok Vesna Parun u ubožnici nema gdje držati knjige, a kamo li rođendansku tortu, državne stanove su na korištenje dobili od nje za Sabor znatno bitniji političari, redom, Darko Milinović, Branimir Glavaš, Šime Prtenjača, Slavko Linić, Davorko Vidović i Ante Markov. Prije toga namireni su i članovi Vlade, svi oni od neprocjenjive važnosti za ovu državu, preračunato vrijedni od tridesetak pa sve do 150 šampionskih kvadrata ministra Božidara Kalmete. I kako je u toj žestokoj konkurenciji netko uopće mogao pomisliti da tamo negdje na Krku u svom sobičku zakrčenom uspomenama jedva diše neka Vesna Parun?

U zemlji Hrvatskoj, koja se svojom kulturom kune »od stoljeća sedmoga«, ona je, u posvemašnjoj estradizaciji, jednostavno postala »tehnološkim viškom«. Jer, kako izmjeriti njezinu pjesničku vrijednost i pretočiti je u stambeni prostor kada ona nema nikakvu stranačku knjižicu, nikakvu političku ili državničku funkciju, nikakvih mentalnih i tjelesnih umetaka, koji bi je u ovom silikonskom društvu činili poželjnom? Za nju ne mari niti Akademija koja joj neće priuštiti kakav znanstveni skup niti joj uručiti nagradu za sve što je do sada učinila za duhovno zdravlje ovog naroda, jer je hrvatskim Besmrtnicima preče za koliko će i komu unajmiti neku od zgrada kojim upravljaju, e da bi Zagreb dobio novi kafić ili restoran na radost novopečenih tajkuna. Za nju nema glasa iz nekog od udruženja književnika, za nju nema udarnih termina na televiziji koje su zaposjeli uvijek isti političari, metastazirajući glupost i loše vibracije, već tek emisijica u Obrazovnom programu HRT-a. Za nju Mirko Galić neće organizirati nikakvog humanitarnog »Milijunaša« u kojem je »zvijezda« veliki pobjednik »Dore« koji nije smio završiti niti osnovnu školu, a kamo li se pojaviti na malim ekranima. No, što je jedna Vesna Parun u odnosu na instant junake za kojima vapi ova nacija kojoj su od stihova i bardova draži anketni listići gdje ih se pita s kojim bi političarem najradije otišli u krevet? Tko je ona da predsjedniku države bude čast što joj može čestitati rođendan i brinuti za njezino zdravlje?

Pa nismo mi Latinska Amerika, nismo mi Kolumbijci da osluškujemo svaki dah svog književnog velikana, od raka teško oboljelog Gabriela Garcie Marqueza! Mi smo Macondo u kojem pjesnici nisu niti ono što su do jučer svugdje bili – čuđenje svijeta.