Na to prvorazredno strateško i pregovaračko pitanje, u vrhu hrvatske vlasti još nema jedinstvena stava. Još se, kako saznajemo, odmjeravaju sve taktičke varijante pregovora i svi argumenti za i protiv jednog rigoroznog stand-by aranžmana nasuprot alternativne, mekanije varijante manje obvezujućeg, ali podjednako korisnog aranžmana.

Druga strana – MMF, preko svog je stalnog predstavnika u Hrvatskoj, Johna Norregaarda, u više navrata unazad 40-ak dana iskazala interes za sklapanje novog, vrlo rigoroznog stand-by sporazuma, kojim bi se spriječilo potonuće hrvatskih državnih financija u argentinski kaos, kao i pad kreditnog i investicijskog boniteta zemlje u predtranzicijske dubine. Time je iskazala procjenu da nema povjerenje u stabilnost Sanaderove vlade, niti u njezinu viziju »pokretanja« Hrvatske, nego da joj želi dodati poseban osigurač, kako bi – zatreba li interesima stranih investitora i vlasnika, tih novih stvarnih gospodara Hrvatske – pod prisilom ispunila sve uvjete, na koje će tobože sporazumno pristati potpisujući novi, ali rigorozni stand-by aranžman. Stranci su u Hrvatskoj, naime, zainteresirani za stabilnost cijena, za nastavak visoko i stabilno precijenjene kune (uz koju je gotovo sve uvozno jeftinije od domaćeg), za totalnu liberalizaciju vanjske trgovine i kapitalnih transfera, te za ubrzanu završnicu privatizacije preostalih kvalitetnijih komada državne imovine i nekretnina, uz što niže cijene.

Na hrvatskoj pregovaračkoj strani postoje dva, po prirodi stvari kompatibilna, ali trenutačno i pomalo suprotstavljena punkta: Ministarstvo financija, koje će pregovarati o preuzimanju obveza u fiskalnoj politici, i Hrvatska narodna banka, koja će pregovarati o preuzimanju obveza u monetarnoj politici. Ministar Šuker je tek na početku svojega mandata, dok se Rohatinski po mnogočemu primiče završnici svojega. Prvi je spreman i »muljati« u interesu održanja nove vlasti, drugi želi koliko-toliko miran san nakon silaska s trona u HNB-u. Prvi će natezati proračunski manjak i nova zaduživanja u zemlji i svijetu do krajnjih granica, drugi će pritiskati da se proračunski manjak smanji do posve suprotne krajnje granice, kao i vanjska zaduženost, jer su proračunski manjak u kombinaciji s manjkom u bilanci tekućih transakcija samo čvrsto spojene posude s vanjskim dugom.

Šuker će, da paradoks bude veći, biti spreman i na potpisivanje stand-by sporazuma, kojeg će kasnije pod pritiskom domaće socijalne bombe izigrati, kako bi održao mršavu koaliciju na vlasti (s umirovljenicima, manjinama, DC-om). Reduciranje državne potrošnje, čak i u varijanti da se za još jednu godinu odgodi smanjivanje stope PDV-a s 22 na 20 posto, gotovo trenutačno ruši ionako krhku vladajuću koaliciju i nezaustavljivo aktivira socijalnu bombu (stečajeve, štrajkove...). Rohatinski će možda tražiti mekaniju varijantu (za koju je i ekonomski savjetnik predsjednika Republike, Dubravko Radošević), kako bi spasio stabilnost kune i visinu deviznih rezervi HNB-a, uz održivu socijalnu (ne)ravnotežu.

Naposljetku, pobijedit će opcija, koja će biti rezultanta odnosa snaga i interesa: budući da će nasuprot svemoćnog i homogenog MMF-a stajati difuzna, razmrvljena i, privatizacijom kao predajom strancima, erodirana hrvatska strana, krajnji će rezultat najvjerojatnije biti čvrsti stand-by, a ne neka manje obvezujuća, kontrolna varijanta sporazuma s MMF-om. No, pobijedi li ta tvrda opcija sporazuma, ne treba isključiti vjerojatnost rebalansa državnoga proračuna već uoči četvrtoga tromjesečja 2004., pa ni prijevremene parlamentarne izbore koji bi bili održani istodobno ili najkasnije početkom 2005.

Otkako je Hrvatska postala članicom MMF-a (sredinom ratnog prosinca 1992.), unazad deset su godina, s upravom MMF-a sklopljena četiri sporazuma: prvi u listopadu 1994., u iznosu od 200 milijuna dolara, na rok od 14 mjeseci, za potporu stabilizacijskom programu Valentićeve vlade, koji je uspješno ostvaren. Drugi je sklopljen u ožujku 1997., u iznosu od 486 milijuna dolara, na tri godine, za provedbu strukturnih reformi, ali je od njega, odlukom predsjednika Tuđmana, odustala hrvatska strana, jer nije pristajala na tadašnje političke ucjene. Treći je sklopljen u studenome 2000., na rok od 18 mjeseci, u iznosu od 180 milijuna dolara, također za strukturne reforme, i taj je ostvaren. Četvrti je sklopljen u veljači 2003., na rok od 14 mjeseci i u iznosu od 146 milijuna dolara, za potporu institucionalnim reformama, ali je ostvaren samo djelomično, pa je uz suglasnost s MMF-om odlučeno, da se ne dovršava, nego da se nakon izbora ide u novi sporazum. Na petom se od danas tek radi.

Kroz pregovore o takvim sporazumima MMF-ova uprava izravno utječe na monetarnu i fiskalnu politiku svojih članica. Preko MMF-a, SAD-a i EU-a, koje vladaju tom međunarodnom ustanovom, osiguravaju svoje strateške, investicijske, pa i političke interese. Male zemlje bez stand-by sporzuma imaju male ili nikakve izglede da privuku strani kapital pod povoljnim uvjetima za svoj razvoj ili da pod povoljnim uvjetima ugovore nove zajmove za vraćanje starih. Uz stand-by sporazume male se zemlje, međutim, izlažu gotovo nepremostivu riziku da znatan dio svojeg suvereniteta moraju prepustiti Americi i Evropskoj uniji.