Nije važno da li unutar hrvatstva neki zaljubljeni naivčine sviraju gitare na mjesečini pod balkonom svoje lijepe i drage Domovine, već je mnogo važnije da ima i takvih hrvatskih rodoljuba koji mrze svoju današnju deklasiranost. Ti rodoljubivi osjećaji nezadovoljstva i mržnje na nedostojnost njihova društvenog položaja mnogo su pouzdaniji i pozitivniji znakovi životne sposobnosti našeg naroda nego domjanićevska lirska marmelada koja se rastapa od srebrnog zvuka zvonova koji po pjesniku zvone na narodni Uskrs, blagoslivajući topove, koji zapravo razdiru narodno meso.(Krleža)

Ergo, najlakše je Domovini tepati, hiniti slijepog kod zdravih očiju i potom braniti upravo "sljepoćom iz strasti" sve "krive Drine" kojima smo klizili u pogrešnome smjeru, ali zato na valovima "domovinske ljubavi". Da je u ljeto 1995. bilo spremnosti sankcionirati "grupe za odmazdu" što su haračile oslobođenim teritorijem "ognjem i mačem", bili bismo sačuvali velik novac (potrošen za obnovu) i što je puno važnije - obraz. Da nije bilo Tuđmanova "koketiranja" s Miloševićem oko podjele Bosne i Bobanove "paradržave u pričuvi", spremne za priključenje matici, eh, čega sve ne bi bilo... Da su pred naše sudove izvedeni počinitelji zločina, niti bi bilo Haaga ni sumnje u udruženi "zločinački pothvat" s ciljem etničkog čišćenja... Da je 2001. bilo hrabrosti suočiti se s optužnicom protiv generala Gotovine i možebitnim gnjevom indoktriniranih i izmanipuliranih masa, danas nam taj "heroj, a ne zločinac" ne bi zatezao EU omču oko vrata. E da je, ali nije! Hrvatski bjegunac par excellence svojom neuhvatljivošću sustavno podiže vlastitu, relativizirajući i obarajući cijenu suboraca i svoje države.

Ni oktet Haagu izručenih hrvatskih generala ne pomaže približavanju kandidatskom statusu u EU-u, kao što nam vjerojatno ne bi pomoglo ni da cijeli bataljun dragovoljno sjedne na haaške klupe i prizna krivnju za zločine. Britanski ministar za Europu Dennis MacShine je posve eksplicitan: njegova vlada (a tvrdi da nije jedina) neće poduprijeti pozitivan avis Europske komisije o hrvatskoj kandidaturi za EU sve dok se ne riješi slučaj Gotovina - bilo njegovim uhićenjem ili dragovoljnom predajom Tribunalu. Čovjeku naprosto nije jasno da nitko u Hrvatskoj, pa ni tajne službe, ne može otkriti gdje se naš "najtraženiji" bjegunac nalazi. A recimo, da je kojim slučajem riječ o britanskom časniku, veli MacShine, "budite sigurni da bismo ga pronašli na bilo kojem dijelu planeta kako bismo dokazali da Velika Britanija poštuje međunarodni sustav". Štošta tu ne drži vodu, pa i to što bi oni svoga eventualnog Gotovinu našli i da se teleportirao na drugi planet mogu objesiti mačku o rep. Da su tako sposobni "tragači", zar dosad ne bi svoje vrhunske profesionalne usluge (kao što su svoj nacionalni ponos) stavili na raspolaganje Amerikancima, da se pravdi privede Osama bin Laden i njegovi "eskadroni smrti"? Zar bi njihovim snagama u Sforu, poglavito obavještajcima, neprestano "pred nosom" izmicali Karadžić i Mladić?

S druge strane, u jednom imaju pravo: doista je teško povjerovati da u Hrvatskoj nitko ne zna gdje se general Gotovina krije. Ako je tako, otkud ministrici pravosuđa Vesni Škare- -Ožbolt argumenti za tvrdnju da Gotovina nije u Hrvatskoj. Onaj tko zna da bjegunac nije u zemlji, mora znati i da je prešao preko granice, a onda, logično, i kada i gdje je to učinio. Stoga, ma koliko se trudili, teško svijet možemo uvjeriti da nam se general izgubio "u plastu sijena", a baš iz te nevjerice koju međunarodna zajednica čita kao pokušaj da je prevedemo žednu preko vode rađa se i otpor u dijelu EU-a našoj kandidaturi.

Za premijera Sanadera MacShineova izjava može biti uznemiravajuća, pogotovo što je sav svoj dosadašnji angažman posvetio upravo tome prioritetu: dobivanju pozitivnog avisa u travnju, kako bi već u lipnju ove godine Hrvatska imala status kandidata za članstvo u EU-u. Doduše, drži li imalo do mišljenja svojih prethodnika (Račan, Tomčić), ne treba se brinuti: oni i dalje vjeruju da nam se EU vrata otvaraju (Račan) ili nas u najgorem slučaju čeka uvjetovani avis (Tomčić). Posklizne li se, pak, Sanaderova Vlada na svom prvom velikom inotestu, čeka je bolno suočenje sa svim unutarnjim nacionalnim frustracijama koje je narod kontrolirao kupujući svoju bolju budućnost. Sanader je igrao pogrešno kada je sav svoj izborni kredibilitet stavio samo na jednu kartu - onu vanjskopolitičku. Ne bude li ona dobitna, imat ćemo gubitnika, koji se u svom sedlu neće stići ni ugrijati, a kamoli trku istrčati do kraja - na radost svojih "domaćih i vanjskih neprijatelja". Zato su u prednosti uvijek oni kojima oči služe da njima vide...