Od crne slike hrvatskog gospodarstva, koju su jučer prezentirali stručnjaci Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije u Uredu predsjednika Republike Stipe Mesića, još je crnje slutnje pobudilo neshvatljivo odsustvo bilo kojeg člana Vlade koju bi ta porazna anamneza valjda trebala najviše zanimati. Tako je »sat anatomije«, kojeg je ovoga puta održao dr. Vladimir Gligorov sa suradnicima, ostao bez pažnje onih studenata kojima znanje o istom najviše treba – Sanadera i njegovih ministara.

Premijeru je izgleda draže čuti kako je postao »počasni doktor« nekog lijevog američkog »sveučilišta«, a pravi se gluh kada na brodu kojim kormilari zvono zvoni na uzbunu jer pušta na sve strane. Nije Bečki institut prvi koji je Sanadera upozorio na neodrživo stanje u hrvatskoj ekonomiji. Nedavno je to učinio novi šef misije MMF-a za Hrvatsku Dimitri Demekas, napomenuvši da »Hrvatska nekoliko godina živi iznad svojih mogućnosti«. Prije njega to je učinio i direktor regionalnog ureda Svjetske banke za Hrvatsku, Bugarsku i Rumunjsku Annand Seth, rekavši da »Hrvatskoj, želi li postati 'jadranski tigar', treba strategija rasta koja se mora maknuti od potpore potrošnji te okrenuti poticanju privatnog sektora i izvoza«.

U izvještaju Bečkog instituta gotovo da i nema svijetle točke, a uz detaljno seciranje, najveća je pozornost posvećena vanjskom dugu, koji će krajem godine iznositi 28 milijardi dolara i koji će, ako nastavi rasti ovim tempom, za tri godine premašiti BDP! Gligorov upozorava da »nema nikakve sumnje da će ovaj trend dovesti do neodržive situacije«, odnosno da su potrebne hitne mjere ekonomske politike. No, Sanader opetovano dokazuje u svojih 120 dana vlasti da igra »va banque«, isključivo na jednu jedinu kartu, radilo se o gospodarstvu, unutarnjoj, vanjskoj ili pak stranačkoj politici: na pozitivan avis, kojeg će najvjerojatnije 20. travnja donijeti Europsko povjerenstvo. Premijer se otklanja stvarnosti i ponaša poput legendarne Alice koja je zašla u zemlju čudesa, kao prosac koji sanja DA svoje dragane iako je vjenčanje još daleko. Jer, niti je avis onaj čarobni štapić koji će Hrvatsku dovesti s druge strane ogledala, koje u izvještaju Bečkog instituta zrcali svime samo optimizmom ne, niti će obećanje Europe za neki neizvjesni budući brak riješiti nagomilane hrvatske probleme. Ne treba biti veliki ekonomist pa vidjeti da Hrvatska daleko više uvozi nego što izvozi, da će se potpisivanjem Protokola 7 taj trend još više nastaviti, da je tomu prejaka kuna jedan od glavnih uzročnika, da je potrošnja, i državna i osobna, prevelika i nerealna, da bez velikih socijalnih potresa, u kojima će, kao i uvijek, najsiromašniji platiti najveću cijenu, neće biti moguće prevladati krizu.

I umjesto da upali alarm, premijer, koji je zapostavio i svojedobno bučno najavljivanu radnu grupu za povećanje hrvatske konkurentnosti, od čijih je 55 mjera kako »u sljedećih 10 godina udvostručiti BDP, kako ostvariti stopu rasta od 5 i više posto godišnje, kako smanjiti stopu nezaposlenosti ispod 8 posto nakon 2010., kako postići izvoz roba i usluga koji bi premašio 65 posto BDP-a...«, zaživjelo tek lijepo slovo na papiru, nikoga ne šalje u Predsjedničke dvore, a sam, poput Alice, od turobne jave bježi u snove o bajnome princu avisu. Nakon lekcije i posljednjeg upozorenja Bečkog instituta profesor književnosti Sanader trebao bi se prisjetiti da je Alicin tvorac Lewis Carroll tek literarni pseudonim Charlesa Lutwidga Dodgsona koji je bio profesor matematike. A to je ono što Hrvatskoj danas hitno treba: egzaktnost, a ne snoviđenja.