Prema neslužbenim informacijama, Jadranko Prlić zasad je jedini iz skupine posljednjih haaških optuženika koji od hrvatske Vlade nije zatražio financiranje svoje obrane. Da se iz državnog proračuna plaćaju troškovi obrane Ivana Čermaka i Mladena Markača, definitivno je odlučeno, a zahtjev za Berislava Pušića, Slobodana Praljka, Valentina Ćorića, Brunu Stojića i Milivoja Petkovića najavljen je u preliminarnim konzultacijama s hrvatskim političkim vrhom. Ipak, još nisu potpisani svi ugovori između Vlade i branitelja haaških optuženika. Prlić je, pak, toliko zaokupljen problemima svoga haaškog statusa, kako tvrde njegovi odvjetnici, da nije imao vremena razmišljati o sudskom troškovniku i varijantama njegova pokrivanja.

"Obratite se Ministarstvu pravosuđa. Ono je nadležno za haaške optuženike", kazuje Ratko Maček, glasnogovornik Vlade. "Pitajte Jakšu Muljačića. On je šef uprave za odnose s Haagom", odgovara glasnogovornica Ministarstva pravosuđa. "Izvolite pitanja uputiti Ministarstvu pravosuđa ili samoj Vladi", vrdaju u kabinetu Jakše Muljačića igrajući se novinarima kao s ping-pong lopticom. Tako se jedna legitimna tema - o novčanom sponzorstvu haaških optuženika - zapleće u vrzino kolo državnih službenika nečistih savjesti. Jer izvan svake sumnje, svi oni savršeno razumiju u čemu je poanta: zašto bi hrvatska država svim pobrojenim haaškim optuženicima, na isti način i pod istim uvjetima, pružala novčanu pomoć. Ima među njima krupnih bogataša, sa zavidnim fundusom nekretnina, poduzeća, tvornica. Štoviše, poveći je broj ratnih profitera kojima su visoke funkcije u HV-u i nekadašnjoj Herceg Bosni služile kao paravan za osvajanje kapitala u uvjetima ratnog krvoprolića, koncentracijskih logora i unakrsnog istrebljivanja. Prlić je, prema nekim tvrdnjama, otišao u Haag kao jedan od najbogatijih ljudi Bosne i Hercegovine, Praljak je vlasnik tvornice duhana u Ljubuškom, Ćorić vodi obiteljsku industriju vina, Čermak posjeduje naftnu kompaniju i dvorac... Sablast haaške optužnice - koja je, na kraju, postala stvarnost - nerijetko je bila jedini ozbiljniji rizik u njihovim olako stečenim bogatstvima. Tu nagomilanu gospodarsku silu troškovi haaške obrane zasigurno neće ugroziti.

Nepoštovanje saborske odluke

Do sada su se bivši čelnici HVO-a optuženi u Haagu za ratne zločine, premda siromašniji, morali sami snalaziti. Tihomir Blaškić bio je jedini haaški optuženik iz Bosne i Hercegovine za kojega je hrvatska država snosila troškove. No, bio je prvi dobrovoljni haaški putnik, usto general Hrvatske vojske, vrlo skromna imovinskog stanja. Dario Kordić samostalno plaća, Kupreškići su rasprodali nekretnine da bi namaknuli novac.

Ukratko, kada je riječ o posljednjoj skupini haaških optuženika, bivšim čelnicima Herceg Bosne, hrvatski politički vrh znatno dosljednije poštuje zakon omerte nego saborsku odluku o transparentnosti financiranja njihovih odvjetnika. Odluka o "transparentnosti" donesena je u travnju 2001., u sklopu deklaracije o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom. U hipu je, međutim, zaboravljena. Ugovori koji definiraju honorare i novčane nagrade za njihove branitelje i dalje imaju kvalifikaciju državno-poslovne tajne koja se brižljivo skriva od poreznih obveznika. Javno se zna tek toliko: omerta mjerodavnih institucija prikriva činjenicu da hrvatska država u posljednje vrijeme mnogo izdašnije plaća timove haaških odvjetnika od Haaškog tribunala koji sponzorira, naprotiv, tek najsiromašnije optuženike. Ili barem one koji tako izgledaju.

Vinko Martinović Štela stavljen je na haašku listu plaćenih obrana nakon što je svoju imovinu na vrijeme uknjižio na imena svojih rođaka. Mladen Naletilić Tuta dobio je istu haašku povlasticu, na vrijeme rasprodavši sve što je imao. Naprotiv, Rahim Ademi, kako je ovih dana otkriveno, nije uspio proći test haaškog socijalnog minimuma. Najprije je od Haaškog tribunala dobio plaćenu obranu, a onda se doznalo da posjeduje stan i vikendicu. Prema haaškom izračunu, to znači da raspolaže imovinom koja mu dopušta da participira u braniteljskom troškovniku barem s trideset posto. Zato u haašku blagajnu mora vratiti gotovo 80.000 dolara.

Prema prvoj skupini bosanskih Hrvata, poslanih u Haag 1998., administracija Međunarodnog kaznenog suda bila je još stroža. Doznavši da se u Hercegovini održavaju dražbe u njihovu korist i prikupljaju dobrovoljni prilozi, mjerodavna su im tijela Haaškog tribunala ukinula novčanu pomoć. Doduše, njihovi odvjetnici zbog toga nisu ostali zakinuti. Nakon jedne oslobađajuće odluke, iz srednjobosanske regije u Zagreb je, u znak neizmjerne zahvalnosti, stigao kovčeg krcat deviznim novčanicama koje nikad nisu registrirane u poreznim prijavama. Utoliko Ante Nobilo, odvjetnik Tihomira Blaškića, nije jedini unovčio svoju rolu pred Međunarodnim kaznenim sudom. Postoje i neki drugi koji su stekli nove kuće, uvećali svoj pravnički ugled i slavu, a time i cijenu na odvjetničkom tržištu, kako u Hrvatskoj, tako, još više, u susjednoj državi.

S hrvatskim državnim sponzorstvom stoji drukčije nego s haaškom novčanom ispomoći. Rad branitelja hrvatska plaća po dolarskom cjeniku Haaškog tribunala - 115 dolara po satu - ali njihova količina nije istovjetna. Poučen mešetarenjem putnim troškovima i nepostojećim svjedocima, lažiranjem računa i napuhivanjem satnice, Haaški tribunal je, naime, postavio striktne granice: plaća se najviše tri mjeseca istrage, plaća se najviše 115 sati pripreme za glavnu raspravu te najviše 100 sati rasprave u sudnici. Financiranje obrane prestaje nakon podnošenja žalbe na prvostupanjsku presudu.

Hrvatska Vlada branitelje honorira dugotrajnije, do odluke posljednje sudske instancije koja označava pravomoćnost presude. Nadoknađuje troškove članovima obitelji kada putuju u Nizozemsku u posjet haaškim pritvorenicima. Ni količina odvjetničkih radnih sati nije maksimizirana. Napokon, hrvatska Vlada ne pita kakvo je imovinsko stanje njezinih haaških štićenika. Ne pita čak ni onda kada postoji svijest o zagonetnom podrijetlu njihova bogatstva koje smrdi na ratni profit, kriminal ili pretvorbenu pljačku nacionalnih dobara. Od nestanka Ante Gotovine hrvatske vlasti tim velikodušnim sponzoriranjem braniteljskih timova - dakako, na račun državnog proračuna - zahvaljuju haaškim optuženicima što u Haag disciplinirano putuju. No, kao i štošta u Hrvatskoj, ni to se javno ne smije reći.

Kao haaški bjegunac, Ante Gotovina svoj je tročlani odvjetnički tim - Luku Mišetića, Marijana Pedišića i Ivu Farčića - osudio da protiv Haaškog tribunala vode povremene političke ofenzive, bez učinaka na pravni status svoga odsutnog klijenta. Utoliko je u formalnopravnom smislu upitna i financijska pomoć koju hrvatska Vlada može osigurati za troškove odvjetničke istrage i pripremu potencijalnih svjedoka njegove obrane. Kako se Ante Gotovina nikad nije pojavio pred mjerodavnim sudskim vijećem Haaškog tribunala, tako ni trojica njegovih pravnih zastupnika ne mogu u Haagu ozakoniti svoj status opunomoćenih branitelja. Za Haag oni nisu priznati, verificirani braniteljski tim, već Gotovinina lobistička grupa za javni pritisak, što samo još komplicira njegovu situaciju. Zato se ni dokumenti koji Gotovini idu u prilog ne mogu dostaviti regularnim haaškim kanalima kako bi dobili status pravovaljanog dokaznog materijala.

Jasna Babić