Uzaludno je tražiti logične razloge zašto se smjenjuje čovjek koji je za svoj posao dobivao same komplimente, koji je sa suradnicima samozatajno vodio najefikasniju Policijsku upravu u zemlji, koja se i svijetu dokazala besprijekornim osiguranjem šestodnevnog boravka Pape. Uzaludno je nabrajati da Lulić nije bio kadar SDP-a već PGS-a koji je u potpunosti zamrznuo bilo kakvu političku aktivnost, za razliku od svog HDZ-ovog prethodnika. Od njega ga razlikuje i to što s tog mjesta odlazi bez ijedne mrlje, a do mirovine mu je ostalo tek godinu i pol dana, iako je sigurnost države, kojoj sada nije neophodan, čuvao i onda kada je to bilo najteže – u prvim danima hrvatske samostalnosti. Kao da je bitno smijenjenom ravnatelju KB »Merkur« Miranu Martincu što je dugove naslijedio od svog prethodnika, HDZ-ovca Stjepana Bačića, kao da mu je nešto vrijedilo što je bio jedan od prvih utemeljitelja hrvatskog ratnog saniteta za što ga je i predsjednik Tuđman odlikovao, što mu vrijedi ono što je najteže dobiti – podrška cijele bolnice u kojoj radi. Kao da će sutra ravnatelju riječkog KBC-a Hermanu Halleru biti bitno što je bio i u HDZ-u i doktor u ratnoj Lici, dok su oni koji ga smjenjuju bili na specijalizaciji u Zagrebu.

Ako se pak činjenice koje govore u prilog glavama određenim za odstrel u cijelu priču ne uklapaju, tim gore po njih. Autoritarni sistemi uvijek su životni vijek produžavali na isti način: izmišljanjem novih ili oživljavanjem starih neprijatelja. Sanader je u izbore protiv Račana ušao optužujući ga za prisluškivanje, te nastavio pothranjivati teoriju zavjere predbacujući mu Bartolomejsku noć nakon 3. siječnja 2000. Ako je Račan prisluškivao Sanadera, on i njegovi prisluškivali su 10 godina sve živo. Ako je ono bila Bartolomejska, ovo je Kristalna noć. Poput rata, kao žrtve padaju nevini ljudi čije sudbine nisu nimalo bitne – presudno je da se autokratski sistem nahrani i ostane nepromijenjen.

Sanaderova se »unutrašnja demokratizacija« HDZ-a pokazuje u pravom svjetlu dok govori o ispravljanju »nepravdi iz 2000.« čineći još veće i još teže. Pri tome zaboravlja da bi od njega i njegovih bilo poštenije najprije ispraviti one nepravde koje su činili od 1991. svima koji nisu bili podobni njihovoj politici čiste krvi i tla. Onim koji su kao »neprijatelji« nestajali, poput obitelji Zec, čijim nasljednicima ova država ne želi isplatiti niti pišljivi novac nevrijedan isprike a kamoli života bilo kojeg djeteta. Iako Sanader za javnost navlači masku demokrata, lovački psi njegove desne ruke Hebranga bolesno su iskreni kada, poput Milana Kujundžića (onog koji u Španjolskoj ne traži Lorcin već Pavelićev grob) kažu da bi u ovoj situaciji bilo »sramno ne smijeniti ravnatelja KBC-a Rijeka«. Hebrangov Berija naprosto zna da neprijateljske glave treba skinuti bez iznimke kako bi se na stratišta sutra mogle naći nove.