Koncem osamdesetih šira je javnost saznala za Vuka Draškovića. Miloševićev glavni oponent, novinar i pisac, oduševljavao se četništvom i Dražom Mihailovićem. Prijetio je na Sandžaku odsijecanjem ruke onima koji zavijore zeleni barjak, a masa je otpozdravljala pjevajući:"Da te nije, da te nije Draškoviću Vuče, ne bi znali, ne bi znali, šta je bilo juče’" Isti taj Vuk danas je promijenio kožu. S mjesta ministra vanjskih poslova SiCG poziva srpske generale da se predaju Haagu. Što je najapsurdnije, on, dokazani srpski nacionalist, poziva optužene da se ugledaju na hrvatske časnike koji su se predali Tribunalu, pozivajući se na pozitivan stav hrvatskog premijera Sanadera?!?! Da vam je netko prije deset - dvanaest godina prorokovao ovako nešto, rekli biste mu da se ludih gljiva najeo, i nek ide mater doma zajebavat. Da vam je netko rekao da će dvije međusobno suprotstavljene, pače, zaraćene politike - srpska i hrvatska - na isti način uvjeravati svoje optuženike da im nema druge nego na prvi avion, pa u Nizozemsku/Holandiju, činilo bi vam se da bulazni u groznici. No, politika je puna zaokreta. Često naoko dva antipoda bivaju tek krajevima iste krivulje, koji će se, kad - tad, spojiti. Sanader i Vuk traže od svojih zapovjednika isto, jer Carla del Ponte Zagreb i Beograd i pritišće na isti način.