Slijede godine napornog rada da se zemlja izvuče iz ekonomske recesije i vanjskog duga, da se prilagodi europskim standardima i održi političku stabilnost / Za političku stabilnost ove je godine važan HDZ-ov Deveti sabor koji će se održati 24. travnja u Rijeci / Na tom saboru će, prema svemu sudeći, slijediti dubinsko profiliranje stranke kako bi se do županijskih ogranaka protegnuo proeuropski »štih« sa vrha

Prvi uvjet gospodarske preobrazbe je sigurno najteži jer ovisi o proizvodnim mogućnostima i proizvodnim sposobnostima u Hrvatskoj. Mogućnosti su nebrojene, što je najbolje vidljivo iz rezultata napokon okončanih pregovora o Protokolu 7, ili određivanju izvoznih i uvoznih kvota poljoprivrednih proizvoda Hrvatske i Europske unije. Nije glavni problem u tome da nas EU zaguši izvozom jeftinog sira ili govedine. Ta je zamka uspješnim pregovorima uglavnom izbjegnuta. Glavni je problem što Hrvatska, prirodnim darovima bogomdana zemlja, nije sposobna ni za vlastite potrebe proizvesti dovoljno. Nije mogla ispuniti ni dosadašnju kvotu za izvoz vina, a kako će buduću koja je još veća, kad nove vinograde tek podižemo.

Drugi je uvjet prilagodba europskim standardima. Tu je velik posao obavilo Ministarstvo europskih integracija, ali pravi posao ga tek čeka, posebno u koordiniranju prilagodbe brojnih zakona i propisa. Troma državna administracija ne odgovara ni današnjoj Hrvatskoj, a kako li će tek onakvoj s kakvom bi trebala ući u EU 2007. Temeljitu i skupu reorganizaciju treba proći i pravosuđe koje ne osigurava zakonske okvire svakodnevnog života, opterećeno milijunima neriješenih predmeta i ponekad čudnim odlukama.

Treći dio drugoga uvjeta prilagodbe je privatizacija. Tu Sanaderova vlada još nije jasno pokazala kako kani nastaviti privatizaciju preostalih tvrtki u državnom vlasništvu. Koncept koji je spomenuo predsjednik Sabora Vladimir Šeks za neke slučajeve (trećina mali dioničari, trećina najbolji ponuđač, trećinu zadržava država) je zanimljiv, iako neki gospodarski stručnjaci tvrde da je neprovediv.

Treći je uvjet politička stabilnost u Hrvatskoj. Treći izbori koji su zapravo donijeli treću promjenu vlasti (ne računamo li one izbore koji su perpetuirali HDZ-ovu vlast u prvih deset godina), ujedno su označili početak prave parlamentarne demokracije u Hrvatskoj. Takva formula o trećim izborima je uostalom već dokazana u tranzicijskim zemljama. U hrvatskom slučaju prvih deset godina HDZ-a je osiguralo državi granice, a nije ju odvelo u izolaciju. Četiri Račanove godine nisu državu opet vratile, kao što su se neki bojali, u nekakvu restauriranu Jugoslaviju, pa sad drugoj HDZ-ovoj vlasti ne preostaje ništa drugo nego voditi je prema Europskoj uniji.

Stranački vrh s nekim članovima koji su i ministri danas djeluje proeuropski, pa ga takvim doživljavaju i vanjski sugovornici. Na riječkom saboru će, prema svemu sudeći, slijediti dubinsko profiliranje stranke kako bi se do županijskih ogranaka protegnuo proeuropski »štih« s vrha.

HDZ-ova pobjeda na ponovljenim lokalnim izborima u Šibeniku i Biogradu Sanaderu može pomoći u tom naumu. Najavljena borba za gradove (Rijeka, Zagreb...) i eventualni uspjeh u preuzimanju vlasti mogli bi HDZ potpuno uskrsnuti u nekadašnjoj snazi s početka devedesetih. Tadašnji HDZ se nije znao nositi s vlastitom jačinom, a ondašnja oporba, uključujući i Račanov SDP, nije bila sposobna razviti se u kredibilnu alternativu. Sad i jedni i drugi imaju iskustvo više, pa će vjerojatno bolje znati odigrati svoje današnje uloge na vlasti i u oporbi.

A u nedjeljnim izdanjima potpredsjednika uopće više nije bilo, jer je Sanader odlučio umjesto njih imenovati Predsjedništvo, što je krug njegovih najbližih suradnika podiglo s pet na deset.