Lijepo je bilo čuti tople riječi visokih europskih dužnosnika na račun Hrvatske uz proceduru dodjele avisa nakon dugogodišnjih packi koje su stizale na naš račun. Ugodno je bilo pročitati i kako svjetski ugledni »Financial Times« nagovještava da bismo, »ovisno o ritmu odvijanja razgovora i brzini daljnjih unutarnjih reformi« mogli biti spremni ući u ujedinjenu Europu 2007. godine, zajedno s Bugarskom, dok je još uvijek neizvjesno hoće li to uspjeti Rumunjskoj.

Otklanjajući pomisli da je avis Hrvatskoj stigao tek zbog tradicionalnog lobiranja i podrške Njemačke i Austrije, te se novine pozivaju na riječi eksperta za Balkan i savjetnika bivše socijalističke grčke vlade Alexa Rondosa koji decidirano tvrdi da su »mudra diplomacija i unutarnje reforme dovele Hrvatsku tamo gdje je danas«. To je signal i ostalim balkanskim zemljama da im vrata Europe nisu zatvorena, zaključuje Rondos, uzvisujući našu zemlju, kao rijetko do sada, na pijedestal onoga na kojeg bi se i drugi trebali ugledati. Stoga i i govor predsjednika Sabora Vladimira Šeksa uoči početka jučerašnjeg zasjedanja, kao i međusobne čestitke dvojice premijera, sadašnjeg Sanadera i bivšega Račana, spadaju u kategoriju znatno vredniju od političkog folklora. Nakon referenduma o osamostaljenju i formiranja Vlade nacionalnog jedinstva za najtežih ratnih stradanja, prvi put je postignut jedan mirnodopski politički konsenzus motiviran jasnim nacionalnim interesima koji su nadvladali stranačke podjele i mizantropiju. Koliko god i Šeksove riječi i Sanader-Račanove geste mogle izgledati kurtoazno, one su ipak veliki korak u demokratizacije Hrvatske.

No, kao što upozoravaju i europski povjerenici Chris Patten i Günter Verheugen, kao što to čini i Carla del Ponte, o čijoj smo milosti ovisili, taj proces nije završen i pred Hrvatskom stoji još mnogo posla a da bi se mogla samozavaravati da je došla do svog cilja. Ono što zaista ohrabruje jest ne samo dosegnuti avis već i politička kultura i kultura govora koja je uoči i nakon njega uslijedila kao mali, ali bitan napredak u onome u čemu već petnaestak godina tavorimo – vježbanju demokracije. Iako je naša osobna iskaznica još uvijek daleko od idealne, mogli bismo nakon avisa, ne samo hipnotizerski sami sebi ponavljati, već i činiti riječi: »svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem«.

Priznanje Europske komisije da u Hrvatskoj demokracija napreduje, da nema većih problema s osnovnim ljudskim pravima, da u njoj funkcionira slobodno tržište i da je njezina ekonomija sposobna uključiti se u Europsku uniju, tek su početni uspjeh koji nam valja nadograditi šireći naše demokratske horizonte, prije svega na unutarnjem planu. To znači da se politički život i odlučivanje moraju sve više fokusirati u parlament, koji je do sada u pravilu bio glasačka mašinerija za izglasavanje zakona koje je donosila Vlada. To znači i odgovornost dviju najjačih stranaka, HDZ-a i SDP-a, za daljnju demokratizaciju društva, ne u nekakvoj lažnoj proklamaciji »hrvatske sloge« putem neke njihove, prečesto najavljivane, »velike koalicije«, već prije svega u njihovom profiliranju. Bez unutrašnje demokratizacije HDZ-a, bez njegovog definitivnog preobražaja iz pokreta u stranku, a svjedoci smo nakon svježih političkih šikaniranja što su uslijedila njihovim ponovnim dolaskom na vlast, kako to teško ide, ne može biti niti demokratske Hrvatske. Isto tako, SDP se, nakon olako izgubljenih izbora, mora profilirati u istinsku socijaldemokratsku stranku, koju traži dobar dio biračkog tijela.