Avis je, sadržajem i pratećim tumačenjima, odbjeglog umirovljenoga generala Antu Gotovinu sveo na činjenicu koja nije toliko jaka da bi cijelu državu »kaznila« svojim posljedicama za pozitivnu ocjenu Europske komisije. Nadalje, cijeli slučaj je sveden na priznanje i tribunala i europskih faktora da je učinjeno u Hrvatskoj kvalitetan pokazatelj političke volje i europske odlučnosti vlasti da se zadovolje standardi potrebni za stjecanje kandidatskog statusa. Apelirati na svijest bjegunca, navoditi slučajeve njemu izjednačenih optuženika koji su otišli u Haag i stekli izvjesne procesne povlastice tijekom gotovo tri godine bijega postalo je besmisleno. Gotovina ustrajava u bijegu i povremenim »porukama« svedenim na želju da ga se oslobodi svake odgovornosti - bez Haaškog suda.

Prvo, na činjenicu da tužiteljica ima »svoje« diplomatske i obavještajne izvore o Gotovininu kretanju. Hrvatska bi baš s tim točkama trebala uspostaviti suradnju, izgraditi povjerenje u razmjeni informacija, pa čak i planirati eventualnu akciju uhićenja. Drugo, redovitost izvješća o poduzetom, slanih iz Zagreba u Haag, trebalo bi umnožiti da se ne bi stekao dojam da je službeni Zagreb odahnuo kad je o Gotovini riječ.

I, treće, odvjetnici odbjeglog optuženika trebali bi slijedom pravila svoje profesije postati amicus Croatiae, dakle, dijelom ukupne pravne pomoći Gotovini na koju je država odavno spremna.