Jedna nježna kvekerska duhovitost glasi da onaj tko je najpozitivniji u svom mišljenju može pozitivno i griješiti. Time se donekle može objasniti zbog čega je eurokracija koja je toliko griješila u pogledu Hrvatske na posljetku djelom ili avisom demantirala svoje riječi. Bilo je nesklonih pojedinaca, medija i zemalja koji su očekivali da će Hrvatska dobiti jedan avis i mnogo uvjeta. Jer, kriteriji koji su se postavljali pred Hrvatsku bili su, među ostalim, vrlo iracionalni, personalizirani u odbjeglom Anti Gotovini. Kako bi npr. bilo Ujedinjenom Kraljevstvu da se pred njim našao problem Ronalda Biggsa kao uvjet za primanje u EU? On je bio jedan od sudionika velike pljačke vlaka 1963. koji je pobjegao iz zatvora 1965. i do 2001. boravio u Brazilu, izvan domašaja britanske vlasti. Hrvatsku se ucjenjivalo zbog nestanka jedne osobe za koju se i dalje ne zna gdje je, a Sloveniju se ohrabrivalo iako se znalo gdje se nalaze tisuće i tisuće njezinih "nestalih" (izbrisanih) građana. Slovenija je pod svaku cijenu morala biti uspješna priča, kao što se napokon shvatilo da je hrvatska priča o uspjehu mnogo presudnija za bržu mobilizaciju zemalja u regiji prema EU-u od slovenske.

Prema tome, pozitivan avis Europske komisije ne znači samo uspjeh za Hrvatsku nego i uspjeh za sam EU čije članice znaju pasti u trans iživljavanja nad novim kandidatima. Na žalost, prema nekim ograničenjima u kretanju ljudi i trošenju sredstava iz strukturalnih i razvojnih fondova, starosjedioci EU-a prihvaćaju deset novih članica kao drugorazredne i tek potencijalne Europljane. Još je paradoksalnije da se za primanje budućih članica jugoistoka Europe postavljaju sve teži uvjeti. Ciparski Turci koji ne vjeruju u dugoročnu opstojnost EU-a, već se pitaju što će biti s njima kad EU kolabira. EU se previše gradi kao trgovačko društvo, a premalo kao građansko društvo.

Gdje se u svemu tome (s)nalazi Hrvatska? Ona se bavi tek mikroeuropskim problemima kako da postane dio EU-a i nadoknadi razvojni zaostatak uvjetovan raspadom SFRJ, agresijom Srbije i tranzicijom, a ne makroeuropskim pitanjima razvoja Europe u globalnoj zajednici. Dobivanjem avisa učinila je mnogo u odnosu na svoju strategiju, ali mora voditi računa i o tome kako se postaviti u odnosu na tu makroeuropsku strategiju. Međutim, sada je vrijeme da se pohvali vjera i ustrajnost Sanaderove vlade da s EU-om progovori odlučnije nego ikada te saborska osviještenost bivše i sadašnje pozicije i opozicije koji su shvatili da se vrijeme pregovora može ubrzati jedino održavanjem stabilne političke situacije.

Prognoze da će se vlast HDZ-a dočekati u EU-u kao eurofobna nisu se pokazale realnima, ali se mora priznati i to da je i sam HDZ u pogledu zahtjeva iz EU-a postao mnogo realniji negoli je to bio u opoziciji. To ne znači samo da će se odnos snaga morati strukturalnije promijeniti samo u HDZ-u, nego i na međustranačkoj sceni. Do sada je "europski patent" držao IDS za koji je sve balkansko zlo dolazilo s ove strane Učke, ali odsada to više ne vrijedi. Ne vrijedi više ni HDZ-ov domovinski ekskluzivizam jer je njegova vanjskopolitička dinamika ovisila o unutarnjopolitičkoj stabilnosti koja se preko noći mogla rastopiti da su manjinski, posebice srpski, političari počeli okretati leđa. Milorad Pupovac nije zloupotrijebio političku moć koja mu se našla u rukama i prihvatio je povijesnu važnost ovog trenutka za Hrvatsku. To je Sanader pravodobno razumio, ali griješi kad se ponaša kao da u tom mozaiku stabilnosti nema mjesta npr. za sindikate ili neke čimbenike civilnoga društva.

Sanader bi se s "konfucionizma" trebao vratiti "kršćanstvu". Naime, još odavno je Konfucije tvrdio da "osoba koja nije na nekom određenom položaju u vladi, ne raspravlja o njezinoj politici". Sanader je s hrvatskim sindikatima počeo razgovarati na ovakav način, koreći ih da nisu pobijedili na izborima i da nisu članovi Vlade, pa im je deplasirano raspravljati o tome kakav bi Vlada trebala imati odnos prema "njihovim" problemima. Kršćanska je politička filozofija upravo u supsidijarnosti koja traži da svi segmenti društva vode računa i odlučuju o sebi — u harmoniji s vladom. Budući da će se europsko ponašanje Hrvatske ocjenjivati prema kulturi i spremnosti da svoje probleme rješava pregovorima, ne znam zbog čega se takvo ponašanje ne bi smjelo tražiti od Hrvatske Vlade i u Hrvatskoj?