Može li Hrvatska 2007. postati članica Europske unije? Može, ali jako teško. Tako bi se najkraće mogao sažeti skup odgovora na to pitanje koje su nakon pozitivnog avisa davali dužnosnici Europske komisije. U Bruxellesu su u srijedu novinari na brifingu mogli čuti da je 2007. nerealan rok već i zbog same procedure i tehničkog dijela posla. U Zagrebu je, pak, europski veleposlanik Jacques Wunenburger istu tu godinu proglasio mogućom jer je Hrvatska u posljednju godinu dana iznimno brzo napredovala, ali uz opasku da je riječ o velikom izazovu. Za Hrvatsku, dakle, ništa novo. Ako se sama dobro potrudi, čudo se može dogoditi. Popis domaćih problema koje treba riješiti je podugačak, od korupcije preko neriješenih zemljišnih knjiga do zastarjele administracije i gospodarstva koje još nije spremno za otvorenu, ničim ograničenu konkurenciju Europe bez granica. Pa onda pravosuđe koje još ne funkcionira kako treba, radno zakonodavstvo, Haaški sud, povratak izbjeglica, prava manjina...

No, nisu sve prepreke samo u Hrvatskoj. Treba ih preskakati, lomiti i rušiti i po europskim metropolama. Jer, neke će Hrvatskoj pomagati, neke neće za nas uopće biti briga, a neke će nam tražiti i dlaku u jajetu ne bi li ishodile ovaj ili onaj ustupak za sebe, svoje banke, svoje strateški značajne tvrtke. Naravno, ako si to budu mogle dopustiti. Diplomacija će, dakle, i dalje imati mnogo posla.

Bit će još mnogo signala poput onog nedavnog britanskog »nema Gotovine, nema avisa«, iako je na kraju ispalo da to baš i nije tako. I kao što taj signal nije bio bezazlen, neće biti ni neki novi. Ponekad će takvi pritisci izvana biti dobri i za hrvatske građane jer će se po hitnom postupku rješavati stvari koje su godinama mučile i njih, ali za to nitko nije mario. Kao, na primjer, za lihvarske zatezne kamate, koje su dobile svoje »autentično tumačenje« tek kada je napokon jednom ceh trebala platiti i jedna velika banka (u stranom vlasništvu).

Neće takve igre biti nikakav specijalitet zakuhan samo za Hrvatsku, iako ćemo to sasvim sigurno slušati od mnogih političara. Istu je kašu pokusalo i svih 10 zemalja koje 1. svibnja postaju članice EU-a. No, od svega toga mnogo je važnije naciji utuviti u glavu da sve te promjene, a neke neće biti nimalo ugodne, čine sustav zemalja u kojima se ipak bolje živi nego u Hrvatskoj. Ali i to da do tog boljeg života Hrvatska neće doći već sutra. Ni Njemačka šezdesetih nije živjela tako dobro kao danas, a i sami Irci, o kojima se toliko govori kao o čudu po brzini razvoja, govore o deset, petnaest godina.