Nakon što mu u Dvorani mladosti zamalo nije uspjelo osvojiti 108 posto glasova kao jedinom kandidatu, bivši, sadašnji i budući predsjednik HDZ-a Ivo Sanader čvrsto je cementirao postament za građenje novog kulta ličnosti. U sklopu sveopće euforije u kojoj je Sanader klicao svom prethodniku, na kojeg je podsjećala brončana bista, HDZ Rijeci, osim lijepih riječi i slatkih obećanja, nije donio ništa nova. Tek posredno jedan duhoviti grafit, »Luliću, mijenjaj brave!«, kao svjedočanstvo što vox populi misli o uskrsnuću kriterija političke podobnosti nakon povratka HDZ-a na vlast.

I dok je premijer riječkom gradonačelniku Vojku Obersnelu priznao kako je smjena načelnika riječke policije učinjena nesmotreno, aktualni ministar unutarnjih poslova Marijan Mlinarić i njegov glasnogovornik Zlatko Mehun uporno obmanjuju javnost pričama kako »policiju treba depolitizirati«, dok je sami brutalno politiziraju. Tako je za Mlinarića »dokaz« depolitizacije što novi načelnik Oliver Grbić »nije član niti jedne stranke«, što možda i jest točno, isto kao i činjenica da je najuži vrh riječkog HDZ-a »radio« na njegovom postavljanju. Također, najava smjena načelnika policije diljem Hrvatske, rječito govori o Mlinarićevoj depolitizaciji, pogotovo u PU istarskoj. Tamo se, naime, o mogućim nasljednicima načelnika u odlasku Lorisa Kozlevca javnost informira »iz izvora bliskih pulskom i istarskom HDZ-u«. Ni Mlinarićev potrčko Mehun nije ništa uvjerljiviji kada medijima pripisuje politizaciju »slučaja Lulić«, te kaže da vrhunski rezultati PU primorsko-goranske (Mehun je naziva »riječke«) nisu »rezultat rada tog čovjeka, već cjelokupnog tima«. A koji je to čovjek okupio, izabrao, postavio i vodio taj uspješni »cjelokupni tim«? Vjerojatno ne on, koji je u MUP stigao samo zato što je, kao i ministar, Varaždinec, već onaj kojem sugrađani u sklopu moralne potpore poručuju neka mijenja brave.

Ni privremena odgoda smjene ravnatelja riječkog KBC-a Hermana Hallera nije odustajanje od posvemašnje prohadezeizacije svih segmenata društvenog života, koju je, za razliku od Mlinarića, njegov kolega Hebrang javno i priznao, već tek »time out« dok se ne zaboravi »slučaj Lulić«. Upravo je dvodnevni boravak Sanadera i ekipe u Rijeci pokazao koliko se strančarenje pomiješalo s državom, kao nekada u, za HDZ, »dobra, stara vremena«. Tako, primjerice, ministar gospodarstva Branko Vukelić nije u petak našao vremena posjetiti makar jedno od tri ovdašnja brodogradilišta koja su u državnom vlasništvu i koja grcaju u problemima. Ministar je, naime, bio i jedna od ključnih osoba u organiziranju stranačkog kongresa, pa je brižan, umjesto u škver, otišao u Dvoranu mladosti provjeriti da li sve štima, jesu li zastave i bronca tamo gdje bi trebali i biti. Dakle, nije Vlada zasjedala u Rijeci prvenstveno zato što je ona u njezinim razmišljanjima nekakva poluga u razvoju Hrvatske, već zato da se spoji ugodno s korisnim i da se politički marketing HDZ-a dijelom provede i na teret državnog proračuna.

Sve u svemu, riječki se skup HDZ-a sjajno uklopio u sveopću hrvatsku mitomaniju u kojoj Đapićevi pravaši najavljuju inicijativu za donošenje svojevrsnog zakona o zaštiti lika i djela Franje Tuđmana, a razgaljeni »Račanovi mladoturci« svesrdno šire zagrebačke trgove kako bi dotični dobio svoj spomenik. Sanader je pak Rijeku iskoristio da, poput Horacija, poviče exegi monumentum. Kad smo već kod podizanja spomenika, uz onaj skori Tuđmanov u Zagrebu trebalo bi o istom trošku, s njegove lijeve i desne strane, postaviti još dva mala postolja. Tako bismo jednoga dana, kada na njih zasluženo dođu statuete Račana i Sanadera, mogli biti sigurni kako je konačno završen proces detuđmanizacije.