Vjesnik: 26. 04. 2004.

Rasprodaja »obiteljskog srebra«

Pozitivan »avis« Europske komisije Hrvatskoj svojevrsno je zeleno svjetlo stranim ulagačima za ulazak u »obećanu zemlju« / Iako Hrvatska, gladna ulaganja stranog kapitala, već priprema paket mjera olakšica tim ulagačima, trebala bi biti na oprezu te uskladiti strategije gospodarskog i prostornog planiranja / I prije »avisa« bilo je dosta onih što su predviđali očito logičan razvoj situacije te počeli ulagati, jasno težeći malim investicijama doći do velikoga kapitala / Hrvatski prostor pada kao žrtva takvih ulaganja

VESNA KUSIN

Pozitivan avis što ga je Hrvatska dobila minuloga tjedna, a koji joj naviješta i skori status kandidata za ulazak u Europsku uniju, za sobom logično povlači i pojačani interes za Hrvatsku, posebice u sferi raznih ulaganja.

Hrvatska, dakako, tu situaciju želi što bolje iskoristiti, najavljujući već paket novih mjera koje bi tim stranim ulagačima, što već dulje spremno očekuju pravi trenutak za akciju, olakšao ulazak na to atraktivno i još neeksploatirano tržište.

To se ponajprije tiče otklanjanja administrativnih barijera takvim ulaganjima, koje su dosad donekle »štitile« hrvatski prostor od još većeg investicijskoga razaranja kojemu je već izvjesno vrijeme kontinuirano izložen.

Dosad su, naime, neki, a odsad će mnogi na taj prostor gledati kao na bogomdani »eldorado« u kojem olako mogu ostvariti svoje velike apetite. Zato Hrvatska treba biti vrlo oprezna i težnju za gospodarskim razvojem usuglasiti s prostornim mogućnostima.

To znači da gospodarska strategija ne bi smjela ići mimo strategije o prostornom planiranju, koja treba odrediti mogućnosti i kapacitet toga prostora, na način da sačuva temeljne prostorne vrijednosti Hrvatske, a time i njin prepoznatljivi identitet, zbog kojega je sada postala jednim od najatraktivnijih svjetskih turističkih odredišta.

Pokazalo se već da Hrvatska nije spremno dočekala ni postojeći investicijski val koji je minoran prema onome što tek treba uslijediti. To se posebice odnosi na nedostatno i nekoordinirano zakonodavstvo, te nedostatak pravih strateških planova kako u prostornom planiranju tako i u gospodarskom, pa se sve umjesto s nekim strateški određenim ciljem zbiva stihijski. Na to je upozorio i Forum o održivom razvoju, što je prije deset dana održan u Zagrebu u organizaciji Zaklade Heinrich Böll.

Dijagnostička slika stanja u Hrvatskoj, što je proizašla iz te rasprave, još jednom je upozorila na alarmantno stanje i potrebu uvođenja drukčijih mjera koje bi ustanovile načela ponašanja u prostoru, ako ga se želi koliko-toliko očuvati.

Kao jedan od velikih problema istaknuta je rasprodaja zemljišta, pogotovo strancima. Prodaju ga svi od države i gradova do privatnika, kojima je zemlja postala višak. Zato ga rasprodaju budzašto. Najjeftinije se, dakako, prodaje poljoprivredno zemljište, čime se bivši vlasnici rješavaju viška zemlje s kojom ne znaju što bi, a novi očekuju njeno pretvaranje u građevinsko čime će mu cijena znatno porasti.

Ilustrativan primjer je poljoprivredni teren kraj Njivica koji su redomice kupili Mađari očekujući pokretanje projekta Družbe Adria. Dogodi li se to, unatoč brojnim i razložnim otporima, to će zemljište i te kako dobiti na vrijednosti, svakako graditeljskoj.

Dakle, i prije »avisa« bilo je dosta onih što su predviđali očito logičan razvoj situacije i počeli ulagati, jasno težeći malim investicijama doći do velikoga kapitala. Kako drukčije objasniti i rasprodaju zemljišta uz protupožarne prosjeke kroz šumoviti Hvar, koje dosad nikome nije bilo interesantno, doli očekivanjem najavljenog stranog »ulaganja« u gradnju slobodne zone, svjetski centar za »prodaju dijamanata« i ... Pa i prodaja odnosno kupnja otoka nema cilj očuvanja nego raubanja hrvatskoga prostora, bez obzira na atraktivnost ponuda kao što je, primjerice, najnovija o gradnji »međunarodnoga centra specijaliziranoga za kongrese, simpozije, seminare i pregovore« na otoku Frašker kraj Medulina na kojem se dosad nije gradilo.

Pa iako, prema tvrdnjama iz resornoga ministarstva, na otocima na kojima nije bilo gradnje ona neće biti dopuštena, načelnik općine Medulin najavljuje u hrvatskom tisku referendum i moguću odluku o gradnji, ako se mještani tako izjasne.

Pritom mu ne smeta i ne čini mu se sumnjivim što ne zna tko je zapravo vlasnik otoka, jer se, prema njegovoj izjavi, »vlasništvo mijenja svakoga dana«, a na njemu nije da istražuje tko je vlasnik i odakle mu kapital.

A upravo je u tome kapitalu problem. Njega često zapravo nema ili je sumnjiva porijekla pa se tu može dobro oprati. Zato o tome itekako treba voditi računa. Mogu li to lokalne zajednice? Mogu li one neovisno od države donositi takve odluke, računajući na neki svoj profit? Nije li nužno u tom pogledu provesti funkcionalnu centralizaciju koja podrazumijeva jasnu strategiju, planiranje i prostorno uređenje, dakle, pravila ponašanja u prostoru?

Još jedno od aktualnih pitanja je i mogućnost ograničavanja prodaje zemljišta strancima koji se, kako se pokazalo ne znaju ponašati u tom prostoru. Tvrdi se da su takva ograničenja u suprotnosti s pravilima Europske unije. Pa ipak, dok se u Hrvatskoj takva prodaja zemljišta doima kao način »održiva života« (umjesto razvoja) koji osigurava »rasprodaja obiteljskoga srebra«, dotle su se neke druge zemlje ili privremeno ili dugoročnije zaštitile od takvih brzopoteznih i nepromišljenih rasprodaja – Poljska, primjerice, moratorijem na prodaju zemljišta strancima do ulaska u Uniju, a Slovenija zakonskom zaštitom prirode u najširim razmjerima. Naime, samo zaštićena prirodna dobra, a to se ne odnosi samo na nacionalne parkove, prema propisima Europske unije, mogu biti izuzeta od prodaje strancima.

Koliko Hrvatska ima takvih prirodnih dobara koje bi mogla očuvati? Ali u nas takve mjere zaštite mnogi smatraju faktorom ograničavanja razvoja. Oni su spremni za referendume kojima će osigurati njihovo uništavanje, jer u tome vide ono svoje posljednje »obiteljsko srebro«. Samo se ne pitaju što će biti kada toga srebra više ne bude. Zbog toga je nužna svekolika i resorno usklađena strategija razvoja, i tom smislu funkcionalna centralizacija odlučivanja. Inače, ode Hrvatska na bubanj.