Ivo Sanader je za predsjednika HDZ-a izabran bez protukandidata, a za deset članova Predsjedništva bilo je točno deset kandidata. Za neke je to dokaz da HDZ još nije postao prava demokratska stranka jer u svojim redovima ne dopušta šarolikost političke ponude. Po toj logici SDP je bitno demokratičniji jer se za mjesto jednog zamjenika predsjednika i tri potpredsjednika, na izborima koji će biti za dva tjedna, dosad kandidiralo čak 18 ljudi. No, po toj logici je i HDZ prije dvije godine bio bitno demokratičnija stanka nego danas jer je tada Sanader na izborima imao dva protukandidata – Maju Freundlich i Ivića Pašalića.

U višestranačkom sustavu, a hrvatski to jest, stranke su udruge čiji članovi imaju iste ili vrlo slične poglede na rješavanje određenih društvenih problema. I dok god »stari« čelnici stranke članstvu mogu dokazati uspješnost u nametanju tih rješenja – a pobjeda na parlamentarnim izborima je sasvim sigurno krunski dokaz – teško je očekivati da će se netko ozbiljan suprotstaviti toj grupaciji na unutarstranačkim izborima. Zato Sanader i njegova ekipa u Rijeci nisu imali protukandidate, a imali su ih na izborima nakon trećesiječanjskog poraza. No, ponekad ni silazak s vlasti nije dovoljan za pojavu novog ozbiljnog kandidata za predsjednika stranke koja je prešla u oporbu. Ivica Račan, na primjer, također nema protukandidata, a ako se i pojavi sljedećih dana bit će to neki stranački marginalac s odgovarajućim brojem glasova. Očito, Račanova su karizma i umijeće vladanja strankom još dovoljno snažni da i nakon poraza na izborima u studenom može zadržati kontrolu nad strankom. Jer, u protekle se četiri godini kroz stranačke filtre nije uspio probiti nijedan esdepeovac koji bi bio dovoljno jak da se već sada suprotstavi Račanu.

Čak se Milan Bandić još ne osjeća dovoljno snažnim za takav pohod, iako vjerojatno nijedan esdepeovac na »svom području« ne uživa toliku podršku kao on. No jedan grad, pa bio to i veliki Zagreb, ipak nije cijela stranka. Naravno, stoji i tvrdnja da stranački lideri ne vole konkurenciju pa je zatiru u korijenu, čim je prepoznaju. No, to im uspijeva samo dok članstvo masovno ne zaključi da je njihovo vrijeme prošlo. Tada se vrlo brzo kroz organizacije na terenu stvore neke nove ekipe koje se bore, a jedna se i izbori za preuzimanje stranke. Sve dok sam »teren« u sebi ne pronađe takvu snagu i ne »nanjuši« novog lidera, sasvim je svejedno bira li se predsjednik bez konkurencije ili s protukandidatom za kojeg svi unaprijed znaju da nema izgleda dobiti više od dva, tri posto glasova.