Nema goreg posla, ali bolje i to nego nešto raditi, sjetim se uvijek gorke ali iskrene »definicije« novinarstva koju je ispalio neki davnašnji kolega. Ne znam je li i njega do očaja dovela neka trula politička rasprava, poput one jučerašnje u Saboru, kada su bogomdani sveznadari govorili o onome o čemu pojma nemaju, o našoj sudbini, i iscrtavali nam granice naše slobode. Gledajući tu galeriju likova, koje je narod od srca izabrao u vrhovno zakonodavno tijelo, kako mekeće o nama novinarima, s knedlom u grlu prisjećao sam se svih onih brojnih pogreba na kojima smo se preuranjeno opraštali od nekog od nas. Paralelno sam s gađenjem promatrao neka poznata zadrigla lica koja su u svojim političkim karijerama dobrano pridonijela da ti najbolji od nas prerano odu, one koji se nisu ustezali prijetiti ne samo novinarima već i njihovoj djeci, koji su se koristili ucjenama i tajnim službama da bi se pod svaku cijenu održali na vlasti, onih koji su zbog invalidnog i od politike ovisnog pravosuđa dobivali stotine tisuća i milijune kuna poradi »duševnih boli«. Zaista je bila dirljiva ta njihova jučerašnja predanost da nas obrane od naše svijesti i savjesti.

No od osobne mučnine za našu je sudbinu jučer bila znatno važnija odredba zakona koja predviđa kako će novinari nakon sudskog naloga morati otkriti svoj izvor informiranja. Što to znači? Jednostavno, u Hrvatskoj se neće moći zbiti nešto slično, makar iz filmova »Svi predsjednikovi ljudi« i »Nixon« poznatoj američkoj »aferi Watergate«. Tada su novinari »The Washington Posta« Bob Woodward i Carl Bernstein otkrili predizborno špijuniranje Demokratske stranke od vladajućih Republikanaca, a tadašnji predsjednik Richard Nixon morao je nerado, pod pritiskom javnosti, podnijeti ostavku. Ključni čovjek cijele afere i dan-danas je poznat po kodnom imenu »Duboko Grlo«, jer je uvijek negdje iz sjene, glasa hrapavog od cigareta i »Scotcha«, navodio novinare kuda trebaju krenuti legendarnom rečenicom: »Slijedite trag novca«. Identitet »Dubokog grla« od Woodwardovog obećanja 1972. godine do danas najbolje je čuvana tajna u američkoj politici i novinarstvu koju znaju samo četvorica ljudi: dvojica novinara, njihov tadašnji izvršni urednik Ben Bradlee i, naravno, tajanstveni izvor sam. I tako će ostati sve dok je on živ.

Tridesetidvije godine nakon najvećeg pothvata u povijesti novinstva, hrvatski sabornici, njemu usprkos, donose zakon koji ogoljuje novinare u onome što je suština njihove profesije – zaštiti izvora informacija. Zašto? Zato jer njima nije u interesu pravo javnosti da sazna sve ono što u demokratskom društu mora znati, već zaštita vlastite kože od prokazivanja njihovih mutnih poslova. Znači, Woodward i Bernstein u Hrvatskoj bi morali otkriti identitet svog informatora, tako ga izložiti na milost i nemilost političkom podzemlju željnom osvete, te u startu ušutkati bilo kojeg budućeg potencijalnog otkrivača podataka važnih za demokratizaciju svakoga društva. Štoviše, sva trojica mogli bi završiti pred časnim hrvatskim sudovima i debelo platiti svoje nepodopštine.

No, kim-il-jongovsko poimanje uloge javnosti nije u Hrvatskoj ništa nova, pogotovo nakon »afere Ankice Lepej« koja je razotkrila tajne Tuđmanove bankovne račune zbog čega je umjesto njemu glava odletjela njoj. Baš kao što bi se bukvalno dogodilo u Sjevernoj Koreji. Ona, javnost, nije u nas demokratska kontrola vladanja, očigledno smatra saborska većina kada usvaja takav zakon, već oblik propagandnog potčinjavanja. Stoga nije ni čudo što bi oni danas hapsili »Duboko Grlo«. Njima nije »Deep Throat« blizak po doprinosu demokraciji, već po nečemu znatno prizemnijem: porniću koji je proslavio prvu porno kraljicu, umjetnicu gutačicu, Lindu Lovelace.