Unatoč upečatljivim diplomatskim i medijskim, političkim i lobističkim naporima Sanaderova tima iz Banskih dvora, sa Zrinjevca i iz najšire veleposlaničke mreže, u sustavnom prezentiranju Hrvatske kao zemlje već zrele za punopravno članstvo u toj novoj, velikoj Evropi, ovdašnji će davni antemurale christianitatis (lat. predziđe kršćanstva, iz 16. stoljeća, doba turskih najezdi na evropski centar) za dva dana prerasti u lidera Balkana i Balkanske unije u nastajanju. Od subote će mnogima biti sve bistrije, pa i to da ne ide Hrvatska u Evropu, nego da EU i SAD svoju sigurnosnu, gospodarsku i financijsku mrežu – preko Hrvatske – nezadrživo i jednostrano šire na evropski jugoistok, Rusiji pod prozore.

Još u 16. i 17. stoljeću Hrvatska je i kao reliquiae reliquiarum (lat. ostatak ostataka »nekad velike i slavne kraljevine Hrvatske«), za tadašnju kršćansku Evropu bila »predziđe«, skupa s Mađarskom i Poljskom. Od subote, međutim, i Mađarska i Poljska ponovno postaju dijelom velike Evrope, dok Hrvatska ostaje izvan nje, ponovno kao predziđe, ali sada kao predziđe Balkana i jugoistočne Evrope, koja će možda ući u EU, a možda i neće. To ovih dana otvoreno ističu vodeći političari EU, dajući naglasak na učvršćivanju Unije nakon njezina subotnjeg, velikoga proširenja za deset novih članica. Novo, daljnje širenje stavljaju u trećerazredni plan, obnavljajući pritisak na stvaranje zone slobodne trgovine od Jadrana, Dunava i Crnog do Jonskog mora, i osobito na stvaranje carinske unije, pa čak i jedinstvena tržišta na prostoru tzv. zapadnog Balkana (sačinjenog od Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, Makedonije i Albanije). U svim tim geopolitičkim i ekonomskim kombinacijama Hrvatska se ističe kao po svemu Evropskoj uniji najbliža, i stoga kao najzrelija, stožerna zemlja za stvaranje Balkanske unije.

Od subote Hrvatska postaje prvi susjed velike Evropske unije, jedinstvenog tržišta 25 zemalja, prema kupovnoj moći najvećeg u svijetu (potražnjom većeg i od američkog, a znatno većeg od kineskog, japanskog, pa i indijskog)! Geopolitički i ekonomski, Hrvatska je danas najzrelija od svih preostalih evropskih zemalja za članstvo u Uniji, ali to njezino potpuno umrežavanje u najveću ekonomiju na svijetu neće ovisiti samo o završnici njezinih reformi, a najmanje o još spornom slučaju Gotovina, nego o uspješnosti integriranja novih deset slabije razvijenih zemalja srednje i istočne Evrope u cjeloviti sustav EU-a.

Uostalom, i reintegracija istočne u jedinstvenu SR Njemačku ni nakon 15 godina od pada Berlinskoga zida ne upućuje na skori ulazak Hrvatske u EU: ako istočnonjemačke pokrajine još nisu dostigle prosjek EU (u BDP-u, u BDP-u po stanovniku, u konkurentnosti izvoza), koliko će tek godina trebati da se u uniju integriraju i premaše razinu od 80 posto prosječnog BDP-a po stanovniku u uniji zemlje koje tek od subote ulaze u taj sustav, s razine od 60, 50 i samo 40 posto EU-prosjeka? Usmjeri li Hrvatska i u idućim godinama gotovo svu svoju političku energiju na prilagođavanje standardima EU, a zanemari normalizaciju veza prema Bosni i Hercegovini, te Srbiji i Crnoj Gori, izložit će se riziku da izgubi i regionalnu lidersku poziciju, te da je prepusti Srbiji, kao geopolitičkom i komunikacijskom težištu jugoistočne Evrope.

Hrvatskoj se često nudi irski primjer, kao formulu za uspješno integriranje u EU, no zaboravlja se da je Irska »prišla« Evropi još 1973., kada joj je BDP po stanovniku iznosio 62 posto prosjeka EZ-a (Hrvatska je lani ostvarila BDP po stanovniku ravan 40 posto prosjeka BDP-a per capita u EU, a 2010. može dostići razinu Irske iz 1973.), te da je tek lani dostigla BDP viši od EU-prosjeka za 20 posto. Drugi primjer je Grčka, koja je u EZ »ušla« 1981., s BDP-om po stanovniku od 64 posto EZ-prosjeka, da bi lani dostigla razinu od samo 70 posto BDP-a po stanovniku u Uniji. Zaboravlja se i to, da ni Grčka niti Irska nisu sve što u njima vrijedi prepustile u većinsko vlasništvo stranaca, kao što to radi Hrvatska.