No, paralelno s političkim stepenicama, koje su nam svima dominantno u središtu pozornosti, i koje nam se svima čine najtežim dio puta, valja nam se uspinjati i ekonomskim stubištem. I popeti se bar kat-dva više od onog na kojem se Hrvatska trenutačno nalazi. Zapravo, ako ćemo iskreno, s obzirom na preostali 3-5 godišnji rok do trenutka prijema, koji je što se reformskih ekonomskih procesa tiče tek treptaj oka, morat ćemo trčati uz stepenice koliko nas noge nose. U protivnom će se politička glava Hrvatske uspjeti nekako provući kroz plava vrata, sjesti za zajednički stol i dobiti svoju žutu zvjezdicu za nagradu, dok će njezino ekonomsko tijelo zaostati negdje daleko iza. Tromo i nesposobno za ravnopravnu utrku na širom otvorenim tržišnim prostorima, životarit će tek od proizvodnih mrvica što mu ih dobace sa stola i turističkih deviza.

O čemu se zapravo radi i koliko nam je vrijeme za gospodarsko "pokretanje Hrvatske" kratko, zorno govore tri seta podataka objavljena ovih dana. Prvi veli da nam je uvoz trenutačno osam milijardi dolara veći od izvoza na godišnjoj razini i da tu "rupu" jedva krpamo prihodima od turizma, jer nam robni izvoz godinama stagnira. Drugi set kaže da su nam prosječne neto plaće od 521 eura u prošloj godini za trećinu veće od mađarskih (350 eura), čak četiri puta veće od rumunjskih (130 eura), odnosno više od dva i pol puta veće od plaća u Srbiji (212 eura). Zapravo, među europskim tranzicijskim zemljama veće prosječne plaće od hrvatskih ima jedino Slovenija (681 euro). Treći set podataka sadržan je u gospodarskom dijelu avisa Europske komisije i upozorava da je produktivnost hrvatskih radnika trenutačno na razini 25 posto one u Europskoj uniji, dok prosječni troškovi jedinice rada u Hrvatskoj dosežu čak 97 posto europskog prosjeka.

Iz prvog seta brojki i slova posve je jasno, i ekonomistima i Vladi, da nam cilj u predstojećem trogodišnjem trčanju prema vratima EU-a mora biti jačanje domaće proizvodnje te povećanje njezine konkuretnosti i izvoza. No druga dva seta podataka pred tu posve jasnu zadaću postavljaju puno manje jasno pitanje: Kako? Jer ako pođemo od notorne činjenice da konkuretnost domaće proizvodnje neće biti moguće povećavati drastičnim rezanjem plaća, tada nam kao raspoloživi "alat" ostaje jedino drastično povećavanje produktivnosti. Cilj je, dakle, za tri do pet godina barem udvostručiti nacionalnu produktivnost, što je donji minimum da istrčimo na tržište EU-a i ne budemo pregaženi. U protivnom, ne možemo računati ni na rast proizvodnje ni na rast izvoza, a bogme ni na održavanje dosegnute razine plaća i standarda koje je posljednjih godina počivalo na zaduživanju zemlje. Imamo li kao nacija i pojedinci snage za takav skok?

Teško je unaprijed reći, no nije teško nabrojiti osnovne aksiome koje moramo zdušno usvojiti i provoditi da bi on uopće bio moguć. Dakle, ostaju nam tri do pet godina da: čvrsto spregnemo znanost, inovativnost i proizvodnju, provedemo tehnološku modernizaciju, unaprijedimo dizajn i kvalitetu hrvatskih proizvoda, privučemo strana ulaganja u proizvodne sektore dobrim poticajnim mjerama, poboljšamo marketing, zamijenimo koncept politički podobnog menadžmenta stručno "podobnim", te, iznad svega, visoko povećamo radnu disciplinu i učinkovitost u svim segmentima gospodarstva, sudstva i javne uprave.

Odradimo li koliko-toliko uspješno te zadaće, brat ćemo plodove toga truda na širokom tržišnom polju EU-a. Budemo li oklijevali, odgađali, politizirali i problematizirali te nužne domaće zadaće, što je naša omiljena manira, preostale tranzicijske godine proći će nam uludo, a na obećavajućim ekonomskim prostranstvima Eurolanda, kad nam se plava vrata konačno otvore, čekat će nas koprive. Kako bilo, sigurno je jedno: u zadanim parametrima navika i svijesti ljudi, koji su posljednjih godina svjedočili da im standard može rasti bez trčanja i dodatnog prolivanja znoja — pukim rastom inoduga zemlje — Vladi će biti najteže uvjeriti ih da je proglašen fajrunt.