Nakon što su Barićevi momci herojskom borbom dokazali kako spadaju u isti kvalitativni rang s Makedonijom, Hrvatskoj je to uspjelo i u znatno važnijem natjecanju od nogometa, onom u kojem se mjere ljudska prava. Prema najnovijem godišnjem izvješću američke organizacije za zaštitu ljudskih prava Freedom House, Hrvatska zauzima 84. mjesto među 193 zemlje mjereno kriterijem slobode tiska. Prema tom izvješću dijelimo mjesto s Bolivijom, Nikaragvom i Senegalom, a nalazimo se u skupini zemalja s »djelomično slobodnim« tiskom, koja obuhvaća Rumunjsku, BiH, Albaniju, Makedoniju i Gruziju!

Nažalost, antišampioni nismo samo u nogometu i novinarskim slobodama. Hrvatski helsinški odbor u svome rezimeu navodi primjere netrpeljivosti, ksenofobije i rasne diskriminacije, poput napada na sina egipatskog diplomata, napada na pakistansku obitelj, bilježe se i napadi na vlasnike kineskih radnji, dok su poseban problem stalni napadi na pripadnike romske nacionalnosti, jer »policija u takvim slučajevima vrlo često ne reagira na potreban način«. Izvještaj nije prošao niti bez tradicionalnih antisrpskih ispada, poput suzavca bačenog na Bajaginom koncertu u Splitu ili pak zabrane igranja nogometa na vukovarskom turniru za dječaka srpske nacionalnosti.

Eskalacija nasilja među maloljetnicima, od domova za nezbrinutu djecu pa do osnovnih škola, bilježi se gotovo svakodnevno. Nismo se niti ohladili od okrutnog lošinjskog zlostavljanja među štićenicima tamošnjeg doma, a naježio nas je najnoviji primjer »bullyinga« iz Dubrovnika. Tamo je trinaestogodišnja kći načelnika Općine Mljet nokautirala godinu dana mlađu učenicu u dvorištu škole koju zajednički pohađaju, te sjela na nju i udarala joj glavom o beton! U tom malodobnom »ultimat fightu« ostali su ih učenici okružili, napravivši pravi ring u kojem su urlali i navijali, kao da se radi o srazu našeg gladijatora Mirka Filipovića ili filmskoj areni u kojoj pamtimo Russella Crowea. Samo je nedostajao još prst gore ili dolje, pa da ugođaj bude pravi starorimski.

Posebna su priča i navijački »eskadroni smrti« koji nogometne utakmice doživljavaju tek kao povod za sve surovije obračune i u kojima se tek pukom srećom, za sada, još ne broje mrtvi. Nakon što su navijači »Dinama« svojedobno nožem u tramvaju izboli »hajdukovce«, a ovi im uzvratili zapalivši automobil ZG pločica s četvoricom mladića u njemu, koji igrom slučaja nisu i izgorjeli, za prvomajski susret njihovih klubova već se šuška da bi mogao biti pravi rat na ulicama. U kuloarima se uveliko nagađa da utakmica zbog huligana neće niti završiti, a koliko je ta opcija realna, svjedoči i odluka sindikalnih središnjica, koje radnički dan tradicionalno obilježavaju u Maksimirskoj šumi, da feštu poradi nogometa okončaju do 17 sati. Da nam živi, živi rad! Ili rat? Već odavno Hrvatska nije Bolivija, Nikaragva i Senegal samo što se ljudskih prava tiče. Veliki frajer domaće političke scene Milan Bandić, koji je svojedobno vozio pijan, bježao pred policijom i pružao joj otpor, a za to, osim drugarske kritike šefa Račana, nije ni zakonski ni moralno odgovarao, ponovo jaše. Dogradonačelnik Bandić je na posljednjoj sjednici Gradske skupštine Zagreba »vulgarno i vrlo primitivno« izvrijeđao, nominalno, svoju šeficu, gradonačelnicu Vlastu Pavić. Ni manje ni više, Bandić je kolegici iz SDP-a Pavićki spominjao majku. Lako je pogoditi u kojem kontekstu, ali nije pristojno napisati. Stoga kad pred nas stave senegalsko zrcalo, kada djeca djecu ubijaju od batina, kada Bad Blue Boysi i Torcida vode rat žešći nego što su to vodili generali Grant i Lee predvodeći Sjever i Jug, sjetimo se tko su njihovi uzori. Jer, od pas mater do bum, mali je korak.