Od sutra će se u Europi manje govoriti o proširenju EU-a, a više o proširenom EU-u. Svaki Europljanin morao bi biti ponosan na činjenicu da se ujedinjuju zapadna i istočna Europa, da se razvija svijest o homogenijem zajedništvu i da se otvaraju šire perspektive kontinentalnog razvoja. Na putu od čelika do Češke trebalo je proći kroz bezbrojna usuglašavanja, popuštanja, nagovaranja, usmjeravanja. Europska je unija nastala kao obrambena ideja, kao zaštita Europe od nje same i taj defenzivni impuls ostao je njezina glavna karakteristika do dandanas. I kakvi smo to mi europski narodi kada prestanak straha od susjeda doživljavamo kao tako epohalni uspjeh?

Gledano iz povijesnog iskustva, nakon što su Napoleon i Hitler htjeli ofenzivno ujedinjavati Europu, ovakav pristup odiše htijenjem za kontroliranom stabilnošću. Premda se čini da je odnos snaga u Europi ostao isti kakav je bio i prije, eurounijska paradigma ipak ne dopušta onako sulude voluntarizme kakvim je obilovalo 20. stoljeće. Najveće države Francuska i Njemačka si, doduše, mogu privremeno priuštiti da krše Pakt o stabilnosti, ali takvim ekonomskim ponašanjem gube politički kredibilitet, jer tko može vjerovati prijedlozima zemalja koje ih se ni same ne drže. Međutim, svi oni koji ulaze u EU, svjesno se odriču dijela suvereniteta radi očekivanog prosperiteta.

Jer, zbog neuključenosti u EU, već osjeća gospodarske teškoće i prebogata Švicarska. Ulazak je obveza da se tržišna utakmica igra po zajedničkim pravilima, što ne znači da samo poznavanje pravila jamči dobit. Ali jedno je sigurno, njihovo nepoznavanje košta. Krucijalna je vladavina prava, a ne, kako se to rezonira u pravno nerazvijenim europskim državama, puko donošenje i usvajanje zakona. Europska komisija je tužila Francusku i Njemačku zbog nepoštovanja Pakta o stabilnosti. Odnosi među državama i među gospodarskim subjektima mogu se balansirati samo striktnim provođenjem zakona, pa će oni kojima je europsko pravo nepoznanica imati mnogo više problema. Tu je nesumnjivo prednost na strani starijih članica s dužom tradicijom građanske pravne države.

One drže i razvojne poluge EU-a u svojim rukama, tako da se može ustvrditi da je Brzezinski bio u pravu kada je spominjao tri Europe. Već se može govoriti o pokretačkoj, proširenoj i preostaloj Europi. Do daljnjega ovih deset novih članica ostaju u limbu proširene Europe, za razliku od Norveške koja nije članica EU-a, ali gospodarski uživa veći ugled i kojoj se čuva mjesto u Europi prvog reda. Na granici proširene i preostale Europe nalazi se Cipar kao simbol eurounijske nedosljednosti i neprincipijelnosti. Njegov glavni grad Nicosia (grčki) ili Lefkosia (turski) podijeljen je upravo kao i Cipar i preostali dio jugoistočne Europe, i on je novi Berlin kojemu se odriče berlinsko značenje. Ciparski Grci odbili su sve sugestije UN-a i EU-a, ali im to, zbog utjecaja Grčke, nije nimalo smetalo da postanu dio EU-a.

To je ujedno i poruka svim potencijalnim kandidatima da je neslužbeno lobiranje važnije od puste službene retorike. Hrvatska se zato ne smije osvrtati na službene planove daljnjeg proširenja EU-a, nego tražiti "kumove" koji je mogu preporučiti kao europristalu. Jer, ruku na srce, Hrvatska se svojim gospodarskim stanjem i infrastrukturom uklapa u prosjek novoprimljenih članica. Budući da je bila politički klasificirana kao autsajder, Hrvatska jednostavno nije mogla ući u viši razred u koji su, na primjer, baltičke zemlje ušle zbog čisto geopolitičkog razloga. Njihovi problemi s manjinama ostali su i nadalje neriješeni, a njihov standard trećesvjetski. Usprkos formuli - za prevenciju širenja EU-a - kako glavni motiv proširenja nije geografski nego prihvaćanje "europskih vrijednosti". Ali, sve su to priče za europsku laku noć zapadno i južnobalkanskoj maloj djeci koja su ostala izvan EU-a, a služe za praktična međusobna poravnavanja između velikih i srednjih država. Male ne odlučuju o presudnim stvarima, ali mogu - poput Luksemburga - koristiti odnos snaga velikih. One će dobiti onoliko kulturne i suverenitetske slobode koliko je budu mogle platiti.

Da je u vezi s tim ostavila povoljan dojam govori i podatak da će na Wilton Park konferenciji u Bukureštu 1. srpnja biti tretirana kao zaseban slučaj, a ne kao dio izgleda zapadnobalkanskog paketa. Sanader je u Strasbourgu pogodio u sridu kada je rekao da će Hrvatska biti zastupnik EU-a među susjedima i zastupnik susjeda u EU-u.