Eurovlak je stigao u susjedstvo. Gotovo smo mu mogli mahnuti sa Zagrebačke gore. Vlakovođa je Irac, a lokomotiva njemačka, jer je najmoćnija, jer najsnažnije vuče, a putnika je puno — čak 470 milijuna! U prvom razredu sjede Francuzi, Britanci, Talijani ..., oni su skuplje platili kartu, pa im je i usluga na nivou, a drugi je rezerviran za raju — Poljake, Slovake, Čehe ... Oni će se neudobnije voziti u budućnost, gužvati jedan drugome u krilu i popravljati prugu kad EU kompozicija naiđe na kakvu prepreku, ali svejedno će stići, svejedno će kad-tad doputovati u bolje. U eurovlaku nema mjesta za putnike bez karte. To znamo i mi Hrvati, navikli na šverc i upadanje na zadnja vrata. Vlakovođa nas je samo pogladio po glavi i obećao nam, jednoga dana, kad narastemo, da će i nas povesti na Zapad, makar jednom rukom visjeli o zadnjem vagonu. Ne razumije nas kad se žalimo da je povezao one koji su do jučer bili gori od nas: Mađare, Slovake, Čehe ..., pa nam smireno odgovara: — Jučer je bilo jučer, a danas je danas, stvari se mijenaju u nečiju korist, i na nečiju štetu. Rat, lopovluk u pretvorbi, šovinizam, primitivizam i sve što je skopčano s tim nije uvezeno iz Europe, to je naš proizvod, to je kvarna roba koju nitko neće. Riješimo je se za svagda ako hoćemo naprijed. Nema nam druge, na slijepom smo kolosijeku, valja napraviti skretnicu.