Slobodna Dalmacija: 03. 05. 2004.
Drugi su se reformirali
Šenol SELIMOVIĆ
Ne znam kako se 1. svibnja osjećala većina hrvatskih građana gledajući snimke s povijesnog događaja proširenja Europske unije, najvećeg u njezinoj povijesti. Kao što ne postoji univerzalni obrazac ljubavi prema djevojci, supruzi, domovini, pa ni Europi, tako zasigurno ni svi oni Hrvati koji pozitivno gledaju na EU vrijednosti nisu na identičan način doživljavali i proživljavali taj europski dan D. Ali, nekako sam uvjeren da je svakom proeuropski raspoloženom Hrvatu, barem na trenutak, nešto ipak bilo zajedničko — osjećaj žaljenja što i mi nismo vinovnici tog "velikog praska".
Bila je to dobra prigoda, ali i snažan povod, da svi pojedinačno razmislimo zašto naša domovina koja nesumnjivo po svojoj povijesti, kulturi i zemljopisnom položaju predstavlja neodvojivi dio europske baštine, nije ušla u euroobitelj, primjerice, s jednom Slovačkom, Maltom i Ciprom, a u perspektivi približavanja članstvu stoji još uvijek lošije od jedne Bugarske i Rumunjske.
Oni koji objektivno snose odgovornost za ulazak Hrvatske u zapadni Balkan umjesto u EU, svu će krivnju svaliti na rat, agresiju, ali i na "nepravednu" međunarodnu zajednicu koja, eto, ne shvaća državu koja se i u zenitu svog autoritarnog režima u prvoj polovici devedesetih službeno predstavljala kao "najdemokratskija zemlja na svijetu". Kada taj svijet nije htio čuti za hrvatski recept demokracije, a EU suspendirao pregovore sa Zagrebom o pridruživanju Uniji, odavde su redovito ispaljivani politički plotuni protiv crnih, crvenih, žutih i kakvih sve ne vragova koji u sprezi s unutarnjim neprijateljem rade na tome da Hrvatske ne bude.
Dok se Hrvatska tako godinama gušila u sve dubljem mazohističkom samoizolacionizmu, okružena tim nepravednim, urotničkim svijetom, drugi su krenuli u sveobuhvatne reforme, demokratizirali svoja društva, prilagođavali zakonodavstvo europskim standardima i 1. svibnja dosegnuli cilj — punopravno članstvo u društvu s najrazvijenijim europskim demokracijama. Hrvatska, na žalost, značajno kasni na putu do tog cilja. Je li za to kriv samo rat? Nije li rat bio k
riv i za višegodišnje opće siromaštvo većine hrvatskih građana dok su se autori tog argumenta neopisivo materijalno potkožili i, dakako, glumili velike Hrvate, ali istodobno slali svoju djecu u američke i francuske škole i vrtiće? Oni su zapravo pljujući po Europi živjeli europski usred razorene i osiromašene Hrvatske! Tako sam, eto, razmišljao na 1. svibnja. Možda zato što se EU proširenje poklopilo s praznikom rada!?