Unatoč tvrdnjama medija kako su koalicijski vojnici snimili hrpu sličnog materijala, britanske vlasti istragu su usmjerile na osporavanje autentičnosti optužujućih fotografija. Jer, Blair je, za razliku od svog kolege Busha, čiji su »osloboditelji« činili slične stvari, u znatno gorem položaju. Naime, Washington nikada nije potpisao rimski sporazum i suradnju s ICC-em, nagovarajući i one o sebi ovisne države da se obavežu na neizručivanje američkih vojnika pravdi, bez obzira za što bili osumnjičeni. Tako je Bush postao najiskreniji nastavljač doktrine desnog krila HDZ-a koje je svojedobno kao istinu željelo progurati tezu kako se u »obrambenom ratu ne mogu počiniti zločini«. Budući da se SAD brani svugdje u svijetu gdje poželi, onda niti najnoviji masakr nad kojima se svijet zgrozio ne podliježe pravdi.

Imaju li Bush i Blair i nekih drugih sličnosti s monstruoznim Legijom osim sklonosti brzom potezanju oružja? Zašto se famozni Milorad Luković, koji se po svemu sudeći služio i hrvatskom putovnicom u svome bijegu, predao vlastima baš sada kada je u Srbiji legalno na vlasti crveno-crna fašistoidna koalicija koju predvode nasljednici profesora zločina Miloševića i Šešelja, trenutačno na privremenom radu u Haagu? U Srbiji u kojoj suđenje osumnjičenima za Đinđićevo ubojstvo sve više skreće stranputicom i kada se sve češće ponavlja kako su premijera »ubili njegovi« odnosno da se radi o »politički opravdanom ubojstvu«?

Što se dogodilo tog 12. ožujka 2003., pita se komentator »Vremena« Stojan Cerović: »Je li ubijen premijer Đinđić? Ako jeste, da li je to dobro za ovu zemlju i ovaj narod? Ako jeste, da li su ubojice u stvari heroji?«. Srbiju 13. lipnja čekaju predsjednički izbori, a suđenje Đinđićevim ubojicama postalo je najvažnijom temom kampanje u kojoj Šešeljev pulen Tomislav Nikolić (koji najavljuje prekid diplomatskih odnosa sa Zagrebom i raskid gospodarskih s Crnom Gorom) očigledno mora pobijediti Borisa Tadića čiji je politički mentor i uzor bio upravo Đinđić. Nekadašnji potpredsjednik Vlade Žarko Korać u Legijinoj predaji vidi »uporno nastojanje jednog dijela javnosti i sadašnje vlasti da se ta jedinica i njen bivši komandant prikažu kao istinski patrioti«, a predsjednica Komiteta pravnika za ljudska prava Biljana Kovačević Vučo smatra da ona »nije slučajna, jer se od početka suđenja vodila medijska kampanja čiji je cilj pomiješati uloge krvnika i žrtve«.

I kao što se u Beogradu ponovo vodi operacija uvjeravanja »kako ubojstvo može biti bogougodno«, koja je i od Miloševića napravila heroja, pa zašto ne bi i od Legije, sličan proces skretanja s glavne teme, odvija se u Washingtonu i Londonu. Kada se tortura svodi na fotomontažu, kada nas oni koji su lagali o iračkim zločinačkim namjerama prema cijelom svijetu uvjeravaju kako se zločini koje su oni počinili nisu niti dogodili, kada oni koje su njihovi sunarodnjaci zbog »sklonosti« istini umjesto Blair prekrstili u Bliar (B-lažac), na djelu je opasno miješanje krivnje i pravde.

Suština je u oba slučaja ista, samo što su anglosaksonske metode sofisticiranije. Ono što malima predbacuje kao barbarstvo, licemjerna demokracija velikih sebi pripisuje u domoljublje.