Hrvatska još nema osiguran poseban prometni trak na schengenskoj granici, ali mora usporedno voziti na dva traka: jednom za EU i drugom za NATO. Na oba su postavljeni gotovo isti prometni znakovi koji usmjeravaju hrvatsku vožnju

Hrvatske na proslavi nije bilo. Premijer Ivo Sanader iskoristio je priliku da bude u Dublinu, gdje je održana središnja proslava jer Irska trenutačno predsjedava EU-om. Ali tamo je bio na radnom ručku Europske pučke stranke kojoj je HDZ postao pridruženi član. Hrvatsku je neizravno spomenuo Romano Prodi u Gorici-Goriziji, gdje je skupa sa slovenskim premijerom Antonom Ropom odbrojavao sekunde do ponoći i ulaska Slovenije u EU. Predsjednik Europske komisije rekao je, naime, da »će se jedinstvenoj Europi pridružiti i druge europske zemlje i nacije sve dok cijeli kontinent ne bude ujedinjen u miru i demokraciji«.

Nove države u novu Europu ulaze s pomiješanim osjećajima ponosa, nade i straha. Ponosa zato što su se »vratile tamo gdje inače spadaju« (ta izreka, vidimo, nije samo hrvatski specijalitet), nade stoga što očekuju - kad se zbroje svi pozitivni i negativni učinci - da će im na kraju ipak biti bolje i straha zato jer nije moguće do zadnjeg detalja predvidjeti što ih sve čeka. Njihovi izvorni proizvodi mogu se pokazati nedovoljno konkurentnim na proširenom europskom tržištu dok im domaće tržište mogu zapljusnuti jeftiniji i kvalitetniji proizvodi iz ostalih članica EU-a.

Nakon »velikog praska«, pokazat će se koliko su Češka, Mađarska, Slovenija ili Poljska sposobne za europsku utakmicu. Hrvatska, iskreno govoreći, sada još nije spremna za to i bolje joj je da se priprema barem još tri godine. Svaki iole informiran Hrvat dobro zna koje bi to farmaceutske, prehrambene ili ine hrvatske tvrtke mogle izdržati okršaj na europskom tržištu bez granica. Većina hrvatskih tvrtki koje su uopće sposobne izvoziti i prodati svoje proizvode, a da pritom i zarade, sposobne su to još uvijek samo na regionalnoj razini, na tržištima bivše Jugoslavije.

Iz Hrvatske se nekad u Mađarsku putovalo bahato kao u državu iza željezne zavjese u kojoj je moguć jeftin provod i šoping. Danas u Goričanu, kao i u Bregani, čekaju strani granični policajci s novim uputama kako postupati s državljanima zemalja onkraj schengenske granice. Dobro kaže jedan slovenski policajac na prijelazu Jelšane: »Nama je svejedno jeste li vi iz Hrvatske ili Palestine, ako već niste iz članice EU-a, podliježete jednakom tretmanu granične kontrole«.

Zasad na graničnim prijelazima hrvatski državljani prolaze bez usporavanja iako ne smiju ići na prolaz za državljane EU-a, pa idu na onaj za sve ostale jer posebnog traka za njih nema. Nisu ni Slovenci odmah dobili od Talijana i Austrijanaca posebne trakove. Morali su ih pritiskati i raditi na tome. Isti posao, očito, čeka i Hrvatsku jer sigurno neće biti ugodno čekati na Bregani ili Maclju u turističkoj sezoni, ili za Božić i Novu godinu, kad nagrnu turisti te turski, bosanski i srbijanski gastarbajteri.

Hrvatsku još čeka grdan posao oko ulaska u EU. Kada će to biti, teško je znati jer se prvo i Europska unija mora oporaviti od šoka proširenja i dogovoriti novu unutarnju politiku, a o vanjskoj da i ne govorimo. Europa petnaestorice nije imala zajedničke vanjske politike pa si je zato mogla dopustiti da onaj njezin dio koji se nije slagao s američkom intervencijom u Iraku neki američki ministar krsti »starom« Europom. Danas, kad se imena poginulih američkih vojnika u znak pijeteta već objavljuju s fotografijama i biografijama na jednoj od glavnih televizijskih mreža i dok američki saveznici sve masovnije napuštaju Amerikance u Iraku, vidi se koja je Europa bila u pravu.