Euro, predstavljen najprije kao valuta europskog identiteta, suvereniteta i političkog integriteta, pokazuje sve više ozbiljne gospodarske insuficijencije i otvara brojne strategijske dileme. U samo dvije godine, zabilježeno je njegovo jačanje u odnosu na američki dolar za 45%, odnosno njegova je vrijednost u toj usporedbi gotovo udvostručena. Istodobno, udio Unije na svjetskom tržištu robe i usluga opao je za više od 7%, a stopa nezaposlenosti povećana je na 8-9% aktivnog stanovništva. Opisane okolnosti postaju predmetom brojnih analiza, ali i kontroverznih pogleda i stajališta. Naime, u samom startu euro je bio mijenjan za 0,85 centi za jedan dolar i tu je paritetnu vrijednost održao dvije godine. Djelomično, i prema jednoj strani mišljenja, taj je paritet bio posljedica velikoga gospodarskog uspjeha Unije u razdoblju 1998.-2001. godine, odnosno isto tako i neuspjeha koji je nakon toga uslijedio kada je euro dosegnuo neshvatljivi paritet od 1,25 dolara. Razloge golemih promjena vrijednosnog pariteta u tako kratkom vremenu teško je objašnjavati dubljim gospodarskim razlozima, stoga odgovore treba potražiti na drugoj strani, dakle u vrijednosti samog dolara i ulozi SAD-a u svjetskom gospodarstvu. Poznato je kako SAD u posljednje dvije godine ostvaruje enormne unutarnje i vanjske deficite, čemu vrijednost dolara korespondira, ali kako se istodobno američko gospodarstvo nalazi u ekspanziji, a cijena kapitala se kreće na povijesno najnižoj razini te asimetrije bi svaku drugu zemlju dovele do neizbježne gospodarske recesije.

Rašireno mišljenje, koje je posebice nazočno u redovima ekonomskih analitičara i teoretičara, pledira u pravcu ocjene o neodrživosti američke pozicije, što znači kako se vjeruje u privremenost aktualnog pariteta euro-dolar. Međutim, pragmatični analitičari ističu u posljednje dvije godine ostvareni disparitet kao mogućnost i u budućnosti. Neke prognoze alarmiraju paritetni odnos veličinom od 1,40 dolara za euro, koji scenario bi za gotovo 5% doveo do povećanja vanjskotrgovinskog deficita SAD-a, a time i daljnjeg rasta vanjskog duga, ali bi istodobno značio za EU gubitak od daljnjih 7% udjela na svjetskom tržištu. Mogućnost jednoga takvog pariteta (1,40) objašnjavaju činjenicom što se još uvijek 50 % svjetskih transakcija nominira u dolaru i što su 50% svjetskih valutnih pričuva koje imaju Japan, Kina, Tajvan i Hong-Kong također nominirane u toj valuti, kojoj pričuvi treba pridodati i američku. Uz to SAD zarađuje godišnje oko dvadeset milijardi dolara samo na emisijskoj dobiti, dakle u proizvodnji zelenih novčanica. Jednostavno rečeno, SAD dug financira dobrim dijelom vlastitom valutom, što neprijeporno potvrđuje kako je dolar najbolji američki izvozni proizvod. S druge strane euro sudjeluje u globalnim transakcijama tek s oko 20-25%, dok je njegova uloga kao pričuvne valute minimalna.

Činjenice govore kako je i prije aprecijacije eura Unija bila zbog visokih jediničnih troškova nekonkurentna, što je izazvalo bijeg kapitala. Istodobno euro kao krajnje rigidna valuta, odnosno valuta bez stvarnog suvereniteta, nije u stanju čak niti nakon prijema nove desetorice ozbiljnije oscilirati, budući da je njihov udio minimalan, dok istodobno unatoč niskim troškovima u europskim razmjerima te zemlje troškovno opet ne mogu konkurirati azijskim zemljama. Postavlja se stoga pitanje: što u takvim okolnostima raditi? Naime, i bez novih aprecijacija (jačanje eura) Unija ostaje izrazito nekonkurentna. Kapital bježi na druga područja, što povećava nezaposlenost čak u do jučer industrijski vodećim granama. Istodobno, troškovnu matricu nije moguće kratkoročno mijenjati, budući da je ona desetljećima stvarana na socijalnoj državi i visokom standardu. Unija je, uz sve rečeno, zastupljena i relativno najstarijim stanovnicima na svijetu, što naravno procese restrukturacije ozbiljno usporava, a cijenu države značajno povećava. Ulaskom novih članica, Uniji se pruža mogućnost uvođenja aktivne regionalne politike, dakle politike ujednačenog razvoja. Međutim, u konstelaciji visokog tečajnog pariteta, visokih internih troškova (standard) i u uvjetima naglašenog ultraliberalizma u odnosima izvan Unije i istodobne kontrole gibanja radne snage u samoj Uniji, teško je očekivati primjenu jedne takve politike.

Upravo zbog toga ne bi bilo iznenađujuće da nakon debakla proračunskoga kriterijalnog sustava, potpune blokade industrijske politike i neizbježnih razvojnih konflikata do kojih će doći u proširenom sastavu, ta ista Unija otvori pitanje opstanka eura kao jedinstvene valute, odnosno da reafirmira uporabu nacionalnih valuta, a euro ostavi tek kao obračunsku jedinicu. U takvim okolnostima povratak bi deutsche marke kao simbola, a za naše područje posebno, bio spektakularan.