„Pocijepana nacija. Okupacija, kolaboracija, građanski rat i revolucija“ („Das zerrissene Volk“)

Za partizanske trupe u Jugoslaviji i njihovog glavnog komandanta Tita je “unutarnji neprijatelj” bio opasan najmanje toliko koliko i vanjski neprijatelj odnosno okupator. Gospođa Tamara Griesser-Pečar ni najmanje ne sumnja kako je partizansko vojno zapovjedništvo i rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) držalo da je eliminacija slovenskih i hrvatskih domobrana i srpskih četnika bila važnija nego borba protiv tri okupatora – talijanskih, njemačkih i mađarskih osvajača. Autorica je potpuno sigurna u svoje tvrdnje: Takozvani «narodno-oslobodilački pokret» (NOP), koji je od jugo-komunista bio instrumentaliziran i monopoliziran, više je energije utrošio i potrošio u građanskom ratu protiv «kolaboranata» (navodnih suradnika okupatora), i politici istrebljenja takozvanih «izdajica» (tzv. kvislinga) i «narodnih neprijatelja», nego za tzv. «narodno-oslobodilačku borbu» (NOB). Autorica svoje tvrdnje ne potkrepljuje samo na osnovi strijeljanja zarobljenika i teških ranjenika domobrana i četnika u Grčarici, Mozelju, Jelendolu, Turjaku, Velikom Lašču, Velikom Osolniku i drugim mjestima, nego prije svega počinjenim masakrima nad stvarnim ili navodnim režimskim protivnicima : 1942. u Ajdovcu i Suhoru kao i 1943. u Grahovu, Velikom Lašču na Kočevju i drugim mjestima.

Tamara Griesser-Pečar imenuje mnoga stratišta i polja smrti jugo-komunističkog masovnog ubojstva na teritoriju današnje Slovenije. Bilo je već vrijeme. Preko 30 godina bavi se temom koja je u javnosti i od stručnih povjesničara bila prešućivana. Ona baca svijetlo na užas građanskog rata od 1941. do 1946. godine, i doslovno trga žrtve od tame zemlje, i izbavlja ih na svijetlo dana. Na kraju vraća imena stotinama tisuća ljudi : regularnim vojnicima, ratnim zarobljenicima, pripadnicima talijanske i mađarske nacionalne manjine i Nijemcima koje su jugo-komunista 1945. masovno ubijali. Svi Jugoslaveni njemačke nacionalnosti bili su od strane «Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije» (AVNOJ) proglašeni kao divljač za odstrel. Tko je od Nijemaca preživio užase sabirnih logora bio je potom iz Jugoslavije protjeran (deportiran). Autorica se usredotočila na antikomunističko domobranstvo «građanskog tabora», pripadnike građanstva, koji su ubijani zbog klasne pripadnosti građanskom staležu, i na katolički kler koji je u ratu i poraću platio visoki danak u krvi. Autoričin interes predstavljaju i oteti Talijani iz Trsta i sudbina Srba, koji su ostali vjerni monarhiji, te na kraju i 60 tisuća hrvatskih vojnika i civila koji su masakrirani na slovenskom tlu.

Hrvati su prilikom bijega pred komunistima na repu Wehrmachta dospjeli do austrijskog dijela pokrajine Koruške i u malom mjestu Bleiburg se predali britanskim postrojbama. Englezi su Hrvate između 18. i 30. svibnja 1945. izručili na prevaru partizanima sa saznanjem da Hrvate u jugo-komunističkom zarobljeništvu čeka sigurna smrt. Na isti način je Crvenoj armiji Sovjetskog Saveza izručeno 40 tisuća Kozaka. Na Kočevskom rogu blizu Ljubljane je više tisuća Hrvata divljački ubijeno. Pošto se «užasan miris leševa» nalazio iznad planine Kočevski rog do kraja četrdesetih godina 20. stoljeća, morali su njemački ratni zarobljenici ubijene «premiještati». Kočevski rog je masovna grobnica i za tisuće Slovenaca koji se nađoše na krivoj strani sukobljenih strana. Pokolj (masakar) nad domobranima bio je partijska i državna tajna, a kao tema su masovna ubojstva ostala tabu-tema. Čak ni 1991. godine kada se Slovenija osamostalila i postala nezavisna država, nitko nije spominjao tragediju i traumu bratoubilačkih smaknuća, koja i danas tvore brazdu u (brojčano) malom slovenskom narodu i dijeli političku klasu Slovenije. Na tome ništa nisu promijenile ni mise zadušnice na Kočevskom rogu kojima je prisustvovala pretežito rodbina ubijenih koje je u jame ubacio Titov «Odjel za zaštitu naroda» (OZNA).

Tek sa službeno registriranim «otkrićima» masovnih grobnica i njihovom državno-odvjetnički pokrivenom policijskom istragom otprije tri godine postalo je jasno i javno koliko je povijesno tlo Slovenije natopljeno krvlju. Najveći broj masovnih grobnica nalazi se po jamama ili u napuštenim kamenolomima, ali ima ih i u blizini naselja, kao na pr. nedaleko Slovenske Bistrice gdje su u jesen 2001. godine na poligonu jedne tvornice otkriveni posmrtni ostaci stotine navodnih kolaboratera koje su komunisti 1946. godine sakupili i strijeljali u bunkeru kojega su potom digli u zrak.

Gospođa Griesser-Pečar svojom dokumentiranom knjigom ostavlja duboki utisak i istovremeno potresnu sliku totalitarnog titoizma kao komunističkog gospodstva nesovjetskog ali istodobno i staljinističkog pečata rata i poraća. Tko želi razumijeti zašto je slovenski narod, pored besprimjernog ekonomskog napretka ove male zemlje, koja je postala uzor zemalja-kandidata za EU, duboko podijeljen, mora u ruke uzeti naslov gore navedene knjige. Gospođa Griesser-Pečar drži slovenskom narodu od dva milijuna pripadnika obrisano zrcalo povijesti pred licem, i istovremeno je posramila sve one koji su titoizam propale Jugoslavije držali kao mekanu varijantu komunističkih režima, ako ne i za bezopasni režim uopće. Novinar: Reinhard Olt, Njemačka/Frankfurt na Maini, 2004. godine.