Da se pošten rad baš i ne isplati dosad smo već zaključili u bezbroj situacija, a na takav zaključak upućuju i podaci o standardu hrvatskih umirovljenika. Činjenica je, istina, da mirovine nisu niske samo zbog niskih plaća, nego i zato što ih je trebalo ograničavati da bi se, uz vrlo nepovoljan odnos između umirovljenika i zaposlenih, održao sustav, no pola milijuna onih čije su mirovine ispod granice siromaštva teško to mogu razumjeti. A pogotovo ne oko 250.000 umirovljenika za koje je anketa o potrošnji kućanstava pokazala da su nesumnjivo pogođeni rizikom siromaštva, ili 41 posto samaca starijih od 65 godina čiji su prihodi ispod granice siromaštva.

Među pola milijuna umirovljenika čije su mirovine ispod granice siromaštva ima oko 250.000 umirovljenika sa starosnim mirovinama, što znači da je iza njih ipak i pristojan staž. To ukazuje da problem nije samo u onima koji zbog invalidnosti ili nesposobnosti za rad nisu mogli zaraditi punu mirovinu, ili u obiteljskim umirovljenicima čije se mirovine određuju u nižem postotku, nego u tome da je sustav generacijske solidarnosti doista urušen do krajnjih granica. Dijelom zbog vrlo nepovoljnog odnosa između broja umirovljenika i zaposlenih koji Hrvatska, kao i većina europskih zemalja, bilježi u posljednjih petnaestak godina. Dijelom stoga što su se mirovine ograničavale da zemlja lakše podnese teret rata, a onda i zato što taj novac nije vraćen umirovljenicima, iako na njega imaju pravo i iako su u isto vrijeme za ratna stradanja odštetu dobivale neke druge kategorije građana. Ili su se sanirale privatne banke i poduzeća u privatnom vlasništvu, ili trošio novac poreznih obveznika na dragulje, skupi "beštek" i slične gluposti. I na prilično visoke mirovine saborskih zastupnika i državnih dužnosnika, uz daleko povoljnije uvjete od onih koji su propisani za obične smrtnike.

Hrvatska je vlada i sada suočena s očekivanjem međunarodnih institucija (Svjetske banke i MMF-a) da zahtjeve umirovljenika stavi u drugi plan. To se donekle može razumjeti, s obzirom na zaduženost države i probleme s obuzdavanjem javnih izdataka, no to nipošto ne bi bilo dobro. Ne samo stoga što može dovesti do daljnjeg pada standarda onih koji su sada u krugu siromašnih ili širenja tog kruga, nego i zato što, osim granice siromaštva, negdje treba povući i granicu – dostojanstva.