Ovo je naš mali doprinos moralnoj higijeni hrvatskog društva i stvaranju atmosfere da u ovoj državi možda više neće biti nedodirljivih, izjavio je slavodobitno jednim hrvatskim novinama ravnatelj USKOK-a Željko Žganjer na dan kada su uhićeni Mate Granić i Darinko Bago. Iako se radilo o informacijama od općeg interesa koje su zaslužile ravnopravan tretman svih medija i makar konferenciju za novinare, svoj trenutak slave Žganjer je odlučio podijeliti iste večeri još samo s gledateljima »Noćne more« Željka Malnara!

Iako se tada neuspješno pokušao natjecati s Jajanom, Ševom, Bracom, Stankecom i ekipom obraćajući se »naciji« njihovim stilom i vokabularom, nije uspio pridobiti simpatije publike već tek pobuditi zgražanje i nevjericu da se pred nama nalazi jedan od ključnih ljudi hrvatskog pravosuđa zadužen za najteža kriminalna djela. Nakon što je istražni sudac zagrebačkog Županijskog suda Krešimir Devčić jučer izrazio neslaganje s USKOK-ovim zahtjevom za pokretanjem istrage i jednomjesečnim pritvorom Mate Granića i Darinka Bage za primanje, odnosno pomaganje u primanju mita, jasno je da se radi o još jednoj blasfemiji hrvatskog pravosuđa. Iako USKOK ima pravo žalbe na odluku istražnog suca, teško se oteti dojmu da je Žganjer povukao za nos cijelu hrvatsku javnost. Nije bilo za vjerovati, kao što je izjavila i ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt, da bi se USKOK igrao s takvim igračima kao što su Granić i Bago, a da nema čvrste dokaze. Ovako uslijedio je pravi političko-gospodarski potres koji ne smije završiti tako da se nakon njega rodi miš. Ako su šogori uistinu tražili mito, trebaju biti najstrože kažnjeni. Ako nisu onda treba ne samo otpustiti već i procesuirati Žganjera, makar zbog nepotrebnog uznemiravanja javnosti. Jer, Granić i Bago ostavljeni su na vjetrometini, osramoćeni i poniženi tako da ništa više do kraja ne može sprati njihovu i ljagu njihovih obitelji.

Pitanje je samo do koje razine ide vertikala odgovornosti nakon Žganjera. Bez obzira koliko USKOK imao velike ovlasti u samostalnom djelovanju, prvi na redu je njegov šef, državni odvjetnik Mladen Bajić. No niti ministrica pravosuđa ne smije ostati nijema, baš kao ni Ivo Sanader, ma koliko njegov glasnogovornik poručivao kako se »premijer neće očitovati o nečemu što je u nadležnosti pravosuđa«. Ako ne izravna, na njima leži makar »zapovjedna« odgovornost, jer su, glasno ili prešutno, dozvolili da tako neodgovoran čovjek bude imenovan na tako odgovorno mjesto u državnoj hijerarhiji. Baš kao što na Ivici Račanu leži dio krivice kada je za glavnog državnog odvjetnika postavio Radovana Ortynskog koji je od procesa zločinačkoj organizaciji napravio medijsku samopromociju, a od sebe zvijezdu poput Eliota Nessa.

Na kraju najveću štetu pretrpjelo je hrvatsko pravosuđe u koje ionako gotovo nitko više nema nikakvog povjerenja. Previše se toga u ovih petnaestak godina nakupilo da bismo mogli reći kako je Hrvatska pravna a kamoli pravedna država, od proceduralnih propusta kada su oslobođene ubojice obitelji Zec, a tu »grešku« danas iskupljujemo novcem, preko lakrdijaških sudskih procesa za ubojstva u Lori i na Karlovačkom mostu, do najnovijeg obrata u slučaju Žganjer vs. Granić/Bago. I mnogi anonimni građani ove zemlje štošta nevjerojatnog bi mogli ispričati o tom začaranom labirintu u kojem se nalazimo.