Hoće li Sanaderova vlada imati snage da se odupre nekim domaćim lobijima kojima prilagođavanje kriterijima Europske unije ne ide u prilog? Hoće li npr. ukinuti poseban tretman tvrtkama koje ga traže pod frazom da su hrvatske pa ih se treba štititi, dok u isto vrijeme na globalnom tržištu kupuju druge tvrtke? Priča je u svim sektorima uvijek ista - kako nekoga lišiti nezasluženog povlaštenog položaja

Jacquesu Wunenburgeru, šefu Europske komisije u Hrvatskoj, lukavi je plan uspio. Pomaknuo je ove godine središnju svečanost obilježavanja Dana Europe iz Zagreba u Daruvar. Umjesto tradicionalnog diplomatskog primanja u zagrebačkom HNK-u, veleposlanik Wunenburger svoje je kolege diplomate »odvukao« iz metropole u kraj koji mnogi nisu vidjeli. Osim toga, za obilježavanje Dana Europe odabir mjesta je bio i politički izazovan; daruvarski kraj poznat je po svojoj tradiciji suživota, a dobrim dijelom razrušen u ratu i dalje vapi za pomoći u obnovi.

Mamac je bio prevelik i za samog hrvatskog premijera. Ako ništa drugo, onda da još jednom potvrdi kako ne treba više uopće sumnjati u europsko usmjerenje Hrvatske. Uistinu, Sanader je ponovo rekao sve što je trebalo reći. Primijetio je kako građanima nijedne zemlje koja je ušla u EU nakon primanja nije bilo lošije nego samo bolje, još jednom je naglasio jasnu podršku privatnom poduzetništvu, te da će Hrvatska ići putem pomirenja i suživota sa svima jer taj put nema alternative. Sanaderove poruke, otkako je postao premijer, spadaju u domenu onoga što još nije doživljeno u hrvatskoj politici – jasan raskid s mutnim naslijeđem ne baš tako slavne političke prošlosti, napokon i vlastite stranke, i odlučnim usvajanjem svega onog što je potrebno da se Hrvatska nađe u privilegiranom društvu zemalja koje su se obvezale da će poštivati zajednička pravila.

Sanaderove poruke stoga ne ostavljaju mnogo mjesta medijskoj kritici, a niti ispisivanju negativno intoniranih diplomatskih bilježaka stranih predstavnika. Zbog tako snažno orijentiranog nastupa, nova je vlada Hrvatsku ponovo učinila »hitom regije«. Nema nikakve sumnje da je najveće oduševljenje Unijinih veleposlanika izazvala izjava o tome da će Hrvatska jednaku pažnju posvećivati vlastitom približavanju, kao i odnosu prema regiji u kojoj se nalazi. Europskoj uniji regionalna je politika uvijek bila jako važna, a sada napokon ima i partnera koji će za nju obaviti neke neugodne stvari. Npr. razgovarati s nepoželjnim dužnosnicima iz susjedne Srbije i Crne Gore.

Vrlo je vjerojatno da Vuk Drašković u Zagreb ipak neće doći. Članovi Europske komisije na odlasku poput Chrisa Pattena i Güntera Verheugena zbog stanja u toj zemlji, a posebice zbog imenovanja Vuka Draškovića na mjesto ministra vanjskih poslova, jako su ljutiti. Dok se u Bruxellesu ozbiljno razmišlja o diplomatskom demaršu, Patten je u Beogradu bio vrlo jasan – dok se ne uspostavi suradnja s Haagom, približavanja Europi nema.

No, u samoj Hrvatskoj najveći izazovi tek dolaze. S tim izazovima Sanaderove poruke, Žužulove izjave više neće biti dovoljne. Ako bude sve dobro, krajem ove ili početkom sljedeće godine Hrvatska će se baviti europskim preslagivanjem, tj. usklađivanjem doslovce svega s europskim pravilima. Hoće li Sanaderova vlada imati snage da se odupre nekim domaćim lobijima kojima prilagođavanje EU-kriterijima ne ide u prilog? Hoće li npr. ukinuti poseban tretman tvrtkama koji ga traže pod frazom da su hrvatske pa ih se treba štititi dok u isto vrijeme na globalnom tržištu kupuju druge tvrtke? Priča je u svim sektorima uvijek ista: kako nekoga lišiti nezasluženog povlaštenog položaja.

Pravi mali podzemni rat vodio se unutar struktura u vezi s provedbom reformi oružanih snaga zbog NATO-a. Stvari je ponekad jednostavno objasniti. Po novoj shemi, Hrvatska će imati 17.000 vojnika, a po NATO-standardu na tisuću vojnika dolazi jedan general. Hrvatska ih ima 28. Manjinska Sanaderova vlada uskoro će se suočiti i s još jednim problemom. Ako se brzo ne organiziramo i Hrvatsku ne podijelimo na nekoliko regija, pomoć iz Unijine blagajne za nerazvijene nećemo dobiti. U međuvremenu, trebalo bi dobiti bitku s birokracijom na lokalnoj razini. U zemlji s nešto više od četiri milijuna ljudi postoji nevjerojatnih 20 županija i 547 općina. Sve su ovisne o državnom proračunu. Kada Hrvatska postane kandidatom za EU otvorit će joj se mogućnost dobivanja pretpristupnih fondova.

No, ta obilna sredstva EU-a, zajedno s regionalnim fondovima koji su na noge digli Irsku, nisu novac s grane. Riječ je o pravom menadžerskom pothvatu kako bi se po utvrđenim pravilima do novca i došlo.

Otkako je za zemlje zapadnoga Balkana otvoren program EU pomoći CARDS, u Hrvatskoj je doživio brojne kritike, prije svega one da je financijski nedostatan i nimalo razvojno usmjeren. Kada se nakon nekoliko godina podvukla crta, pokazalo se da smo od tog nedostatnog programa uspjeli iskoristiti samo jedan njegov dio. I to doslovce zato jer nam se često nije dalo prijaviti projekt po utvrđenoj proceduri i sve to ispisati na engleskom. Vjerojatno me i zbog toga jedan Unijin diplomat u Daruvaru pitao kako to da poruke još šalje samo Sanader.