Moja poruka je – rat je za nama, sve loše što se događalo je za nama, želimo graditi novu budućnost, za sve naše građane, za djecu koju smo danas vidjeli i želimo Hrvatsku u kojoj će rane iz rata biti zaliječene, poručio je hrvatski premijer Ivo Sanader obišavši jučer povratnike srpske nacionalnosti u zadarskom zaleđu, zajedno s predstavnicima međunarodne zajednice.

Štoviše, Srbi su ga dočekali pogačom dobrodošlice, a saborski zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac dodao je da je »sigurnosni aspekt zadovoljavajući na cijelom području«, iako još »postoje područja gdje incidenata ima«. Idila, reklo bi se na prvi pogled, i nastavak sljubljivanja hrvatskih Srba s vladajućim HDZ-om i njegovim predsjednikom koji je, nakon božićnog čestitanja i »Hristos se rodi«, postao vjerojatno najobožavaniji političar u njihovim očima nakon Jovana Raškovića. No radi li se zaista o »ludom narodu«, kako ga je nazvao pokojni psihijatar, ili zaista nekadašnjom Krajinom teku med i mlijeko?

Nažalost, iako je Sanader u Pupovcu pronašao ono što je Tuđman nemušto i bezuspješno pokušavao tražiti u hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, svog Pribićevića, iako je bugarski ministar vanjskih poslova bio fasciniran našim mirotvorstvom toliko da nas je poželio što prije vidjeti u NATO paktu (!?), iako je javno međunarodno šminkanje hrvatske stvarnosti u svrhu dobijanja europske pozivnice nastavljeno, istina o suživotu je daleko od poželjne, daleko od one kakva bi trebala biti. Namještanje kruha i soli između stvarnih problema iritiralo je tek novinarku britanskog »The Guardiana« koja je Sanadera upitala »iznosi li samo deklarativno politička stajališta prema procesu povratka ili je to samo i njegov osobni stav?«.

Najslikovitija protuteža premijerovom odgovoru jest novinarska priča iz ne tako dalekog zaseoka Prljevo u kojem Srbi povratnici žive u trošnim kućicama, bez struje i vode, na rubu gladi, a do civilizacije, to jest najbliže trgovine, pošte, škole i liječnika moraju putovati u tridesetak kilometara udaljeni Gračac. To mogu učiniti jedino tako da naruče i plate taxi, a o toj »idili« jedna od mještanki kaže: »Živjeli smo nekad ka' lordovi. A sad, upravo kad treba da živiš, đavo zakova' svoje«!

I još će dugo na ovim područjima biti zakovan civilizirani život, kako Hrvatima, tako i Srbima. I koliko god je lijepo slušati brojke o obnovljenim kućama i sve većem broju povratnika, suština ipak nije u ciglama i gredama, već u ljudskim dušama. Tako ni stotine i tisuće obnovljenih zgrada ne mogu zbližiti ljude dok se na nogometnom turniru u Vukovaru jednom dječaku zabranjuje nastup, jer je srpske nacionalnosti, dok se stoboče spomenici koji veličaju ustaštvo poput onog Juri Francetiću, dok crkve i pravoslavna groblja uvijek iznova žigošu grafiti koji pozivaju na »ukrašavanje« vrba, dok estradne zvijezde zavijene u crno, s ispruženom desnicom nekažnjeno veličaju Gradiške i Jasenovce...