Objavljivanjem transkripata razgovora Mate Granića i Velimira Delonge, ravnatelj USKOK-a Željko Žganjer, ako ne na pravosudnoj, profitirat će makar na novinarskoj ljestvici. Jer, teško je povjerovati da bi, nakon što je nedavno isto takvo priznanje uručilo za interview s Antom Gotovinom, cehovsko udruženje hrvatskih novinara nekome drugome moglo dati svoju godišnju nagradu. Budući da se zbog takvih »kriterija« obitelj pokojnog Veselka Tenžere usprotivila da nagrada nosi njegovo ime, valjalo bi je, u skladu s kriterijima, preimenovati u Nagradu »Franjo Turek«. Bivši špijunski boss mogao bi održati i zanimljivu prezentaciju za širu javnost, a ne samo za predsjednika i premijera, o tome kako je POA pojedine novinare koristila kao obavještajce za svoje tajne planove i kako se to potajice radi kada imaš neograničenu i nekontroliranu moć.

Bit će zanimljivo vidjeti i hoće li u skladu s novim Zakonom o medijima sudskim nalogom biti naređeno onima koji su objavili »Vrlo tajne« mirogojske razgovore da otkriju svoj izvor informiranja kako bi se utvrdilo tko je sabotirao top prioritetnu istragu. A radi se o slučaju koji je doveo do političko-gospodarskog potresa u zemlji i u koji su upletene visokorangirane osobe, bivši ministar i njegov šogor, direktor državnog poduzeća-giganta i osobni prijatelj aktualnog premijera, o slučaju o kojem je ulica izgleda više znala nego oni koji su istragu provodili. Curenje informacija u ovoj zemlji iz najviših i najtajnijih državnih službi nije ništa nova, još od turboekskluzivnih novinarskih naslova koje su producirali anonimni, tzv. ekspertni ili pak investigativni timovi. Javna je tajna da se ispod njihove krinke najčešće krila obična trgovina, kupovanje raznoraznih zapisa i »vrućih informacija« radi ostvarivanja ekstraprofita.

S druge strane, tajne službe u abecedi svoga djelovanja imaju korištenje medija putem kojih vode »specijalne ratove« fabricirajući ili plasirajući informacije koje im odgovaraju. Prisluškujući sve i svašta mnoge su novinare ucjenjivali, neke i pridobili, pa ih potom u toj hrpi dosjea pomiješali s onim pravim, sakrivši im tragove i davši im alibi neporočnosti. Nije niti tajna da za neke novine pišu kvalificirani špijuni koji su svoj posao kamuflirali u akademski plašt i doktorske titule, kao i oni koji su pristajali to biti zbog svojih političkih uvjerenja ili materijalne koristi. Ukazanja su, uz transkripte, jedan od omiljenih žanrova žbironovinarstva. Tako je svojedobno mirakul doveo generala Mirka Norca na mjesto intervjua u podrume Dioklecijanove palače, dok ga je cijela Hrvatska bezuspješno tražila, baš kao što je Međugorje Ante Gotovine, u inat cijelom Interpolu, bila »neka europska prijestolnica«.

Od falsifikatora i špekulanata nikakav sud nikada neće zatražiti da otkriju svoj »izvor informacija« jer je on plaćen, dakle korumpiran, pa bi ga trebao raskrinkati upravo Žganjerov ured o čijim akcijama više zna sveprisutni Ivan Zvonimir Čičak nego njegov šef. I tko je u cijeloj priči »good«, a tko »bad guy«? Je li to istraživačko ili špijunsko novinarstvo, je li to tržišna konkurencija ili monopol, informiranje javnosti ili potkupljivanje državnih službenika? Jer, kao što piše najnoviji »Novinar«, »medijska industrija ne proizvodi samo deterdžent, već izravno participira u reprodukciji moći«, odnosno do »srašćivanja medijskih i političkih elita dolazi radi maksimalizacije moći«.