Stranka koja je postala njegovo privatno i dobrostojeće poduzeće izgubila je svaki kontakt s ulogom socijaldemokracije, sa smislom demokracije i sa stvarnošću Kroacije. Ona se referira isključivo na postojanje drugih stranaka, a ne na potrebe ljudi koje bi trebala relevantno zastupati. Otuda ta konvencijska opijenost i nakon poraza, jer se gubitak izbora ne tumači, niti će se tumačiti kao problem stranačkog vodstva, nego problem birača. Jedina koncesija zdravu razumu jest Račanovo obećanje da će, nakon 14 godina provedenih na vrhu stranke bez ikakve reputacije istinoljubivosti ili građanske hrabrosti, sam predati vlast kad mu za četiri godine istekne mandat.

Račan je priznao da nije napravio reviziju pretvorbe, da nije mogao Srbima reći ni "dobar dan", a kamoli početi njihovu političku rehabilitaciju, da je iznevjerio antifašiste i umirovljenike, radnike i sindikaliste, da ne bi uspio poslati hrvatske osumnjičenike u Haag jer bi se sve to protumačilo na krivi način. Ali, ako je jedan lider svjestan svojih tržišnih manjkavosti i svojih ideoloških hipoteka, a želi svojoj državi i svojoj stranci dobro, stat će u stranu kako je to učinila Savka Dabčević-Kučar, Marko Veselica, Dražen Budiša, Mate Granić ... i postaviti na političku scenu osobnost koja će imati petlju biti potpuni politički subjekt. Tko može biti učinkovit s toliko prepreka? Samo onaj tko vjeruje da je predodređen na čuvanje stranačke k(l)ase!

U demokratskom smislu SDP još uvijek gleda u leđa SKH, u kojem se predsjednik stranke mijenjao svake četiri godine i čiji su članovi koncem 1980.-ih, premda su nominalno bili komunisti, realno djelovali kao socijaldemokrati, dok su članovi SDP-a nominalno i dalje socijaldemokrati, a realno — račanisti, uspavani sljedbenici njegove "život je (tuđi) san" doktrine. Račanova politička filozofija je anakronično mudrijašenje i zbog toga ne trpi "udbaše" kojima je uzaptio stranku, poput Ive Družića, Velimira Sriće i niza drugih neaparatčika iz kojih bi se mogao iznjedriti esdepeovski Sanader.

Ali, već sama ta ideja da SDP mora pronaći svoga Sanadera govori o tome u kakvo je stanje doveden. U odnosu na iracionalnog, da ne upotrijebim neki jači klinički opis, Tuđmana, Ivo Sanader je, a ne Račan došao kao racionalna promjena. Političar koji bi pokušao karizmatski nadvisiti Sanadera morao bi imati mnogo više aduta u rukavu, ponajprije biti upućeniji u tajne gospodarskog buma, budući da je Sanader sve Račanove verbalne čvorove riješio ne mačem nego eksplicitnim i jezgrovitim diskursom. Sanader je vođa koji svoje stavove diktira stranačkim članovima i koji to prepoznaju kao normu duha vremena, dok se Račan mora prilagođavati ne općem javnom mnijenju ili mnijenju svoje stranke, nego hadezeovskom — od čega se ima hrabrosti distancirati i Anto Đapić.

I sve to svoje negledljivo i nepodnošljivo migoljenje Račan prikazuje kao promišljenu taktiku koja će stranci donijeti rezultata kada se vrijeme zasiti HDZ-a!? U takvoj konstelaciji političkog uma i temperamenta, pri vrhu stranke nema mjesta za one koji posjeduju autonomiju i rezolutnost. S trona stranačke vlasti odgurnuo je Bandića koji je dokazao da mu je politika važnija od života i koji bi bio jedini u stanju s HDZ-om praviti koaliciju, jer mu je ideološki privlačnija Jadranka Kosor nego Gordana Sobol. U SDP-u, doduše, ima potencijala, kao što su Mršić i Šprem, ali unutar mentalno okamenjenog račanizma ne postoji šansa da dođe do "sanaderizacije" Stranke demokratskih promjena.

Iako nevjernik, Račan je patristički osjetio vjerničku moć žena i okružio se njihovom veselom subordiniranošću, što nema veze sa ženskom kvotom u najvišim tijelima stranke ili političkom emancipacijom ljepšeg spola. One služe Račanu da ga čuvaju od muških pretendenata na lidersku poziciju. Je li Željka Antunović prototipna zamjenica Račana? Ne, ona ima radnu biografiju. Psihoklonovska bi nasljednica bila Milanka Opačić koja nagovješćuje da će kao i sam Račan svoj čitav radni vijek provesti u neradu iliti politici.