Vjesnik: 14. 05. 2004.
Dokad curenje informacija
ŽELJKO PERATOVIĆ
Curenje službenih informacija odigralo je važnu ulogu u slučaju Uskokove akcije Bago – Granić – Končar. Nije to prvi put da neki pravosudno-policijski predmet zbog curenja informacija ne dođe u sudnicu kvalitetno dokazno utemeljen ili da uopće i ne stigne.
Curile su informacije u istrazi o ubojstvu Vjeke Sliška i pripremi procesa »knežijskoj skupini«, koja je na kraju oslobođena zbog
nedostatka dokaza.Pravi bum curenja informacija bilježi se krajem devedesetih godina, kada su posvađane frakcije u HDZ-u medijima dostavljale informacije o istrazi »afere Dubrovačka banka«, o uhođenju novinara...
Tek pošast curenja informacija otkriva da živimo u virtualnoj pravnoj državi. Niti su kažnjeni odgovorni za djela iz otkrivenih informacija, niti je itko kažnjen za curenje informacija.
Rijedak i potpuno pogrešan primjer kažnjavanja za curenje informacija dogodio se za Račanove vlasti, kada je MUP neko vrijeme držao pod suspenzijom policajca osumnjičenog da je medijima dostavio prijavu protiv bivšeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, zbog vožnje u alkoholiziranom stanju, prometne nezgode i bijega od policije.
Dosad zbog curenja informacija nitko nije smrtno stradao, ali nismo daleko od toga.
Zakon o zaštiti svjedoka koji je na snazi od siječnja ove godine trebao bi pružiti zaštitu svim svjedocima ili svjedocima pokajnicima koji imaju ključne spoznaje za procesuiranje djela iz područja organiziranog kriminala. No, što ako do »osumnjičenih« procure podaci o novom identitetu zaštićenog svjedoka ili »sigurnoj kući«, u kojoj ga čuvaju, zajedno s obitelji? Tko će snositi odgovornost za njegovu eventualnu smrt ako se kanali curenja informacija iz p
ravosudno-policijskih institucija ne prekinu?Hoće li, kao u »slučaju Levar« gdje je policija bila dužna zaštititi svjedoka zločina, račun platiti porezni obveznici, a istraga o odgovornosti nadležnih u policiji biti obustavljena zbog zastare?