Hrvatska nije u skupini za proširenje Europske unije 2007. godine zajedno s Rumunjskom i Bugarskom. Je li ta rečenica povjerenika Europske komisije za proširenje Güntera Verheugena, ponovo donijela neki novi obrat na hrvatskom integracijskom putu?

Naravno da nije. Verheugenova izjava u Bruxellesu trebala bi prije svega poslužiti za raspršivanje nekih neutemeljenih nada, po čemu je posebice poznata domaća politika.

Od samog je početka, naime, bilo jasno da je hrvatski ulazak u EU 2007. moguć samo teoretski. Tranzicijskim je zemljama trebalo u prosjeku tri do četiri godine da bi svoje zakonodavstvo uskladile s pravnom stečevinom EU-a. Taj se proces obično naziva pregovorima s Europskom unijom. Kada bi se, primjerice, Norveška i Švicarska odlučile ući u punopravno članstvo Europske unije, sasvim bi im sigurno za pregovore bilo potrebno mjesec do dva. Riječ je o državama koje se de facto ponašaju kao da su članice Europske unije, koje sa službenim Bruxellesom imaju potpisane desetke bilateralnih sporazuma. Od Europske unije dijeli ih uglavnom politička odluka o ulasku, što za posljedicu ima da u zajedničku blagajnu EU-a ne moraju dati svoj dio.

Hrvatskoj bi u formalnom smislu trebalo biti važno i da EU uspije donijeti ustav, jer je bez njega na snazi ugovor iz Nice koji službeni Bruxelles ne obvezuje na novo proširenje, osim Rumunjske i Bugarske.

Bude li uistinu Hrvatska, kako se to najavljuje, spremna za članstvo 2007. godine, bit će to veliko postignuće, jer bi značilo da je samo u nepune dvije godine svladala više od 80 tisuća stranica Unijine legislative i standarda za punopravno članstvo. Tada pitanje o tome hoće li Hrvatska službeno postati članica EU-a 2008. ili 2009. više uopće neće biti bitno. U svakom slučaju, mnogo manje od važne činjenice da je zemlja prešla put od pravnog i institucionalnog nereda do stvorenih pretpostavki za bolji život svih njezinih građana.