ZAGREB, 17. svibnja - Poslije prošlotjednog susreta u Parizu, francuski predsjednik Jacques Chirac i njemački kancelar Gerhard Schröder pred novinarima nisu prikrivali uznemirenost zbog kaosa u Iraku i kritike zlostavljanja iračkih zatočenika u zatvoru Abu Ghraib. Ipak, istodobno su obzirno odali priznanje »američkim prijateljima« što su »osudili ta nedjela i pokrenuli istragu kako bi kaznili počinitelje« (Chirac), što »govori o snazi američke demokracije« i zaslužuje da - ako smo pošteni kakvi trebamo biti - uzmemo u obzir pri ocjenjivanju Amerike« (Schröder). Zbog ravnoteže, izrazili su i užas nad, »nezamislivim po barbarstvu«, pogubljenjem američkog biznismena.

Otkud ta mješavina kritika i obzira dosad odlučnih kritičara američkog rata u Iraku? Francuski ministar vanjskih poslova, Michel Barnier, izričito je povezao Irak sa stanjem na Srednjem istoku. U razgovoru za Le Monde, rekao je da Francuska (kao ni Njemačka) ne pomišlja poslati vojnike kako bi se pomoglo smirivanje Iraka. Ne bi to učinila čak ni kad bi se u Vijeću sigurnosti usvojila rezolucija o prijenosu suvereniteta na Iračane. I on je šokiran spiralom užasa, krvi i nečovječnosti što se vidi na sve strane, u Falluji kao i u Gazi, ali je i zaključio da se mora naći izlaz »iz te crne rupe koja usisava Srednji istok i, više od toga, cijeli svijet«. Pogoršanje stanja u okupiranom Iraku zajedno s najnovijom Bushevom podrškom izraelskom premijeru Arielu Sharonu - i to bez dogovora s europskim saveznicima - oneraspoložilo je većinu europskih vlada. Europljani ne mogu razumjeti, a još manje prihvatiti, potpunu identifikaciju američke administracije s Arielom Sharonom i njegovom politikom. I to je jedan od važnih razloga što ne žele pomoći Amerikancima u stabiliziranju Iraka.

Želeći djelovati konstruktivno, Barnier je objavio inicijativu Francuske i Rusije da se - uz podršku Ujedinjenih naroda i susjednih zemalja - sazove međunarodna konferencija kako bi se pomoglo stvoriti prijelaznu vladu u Iraku. No, kako je rekao, prethodno se mora uvjeriti ostale partnere, u prvom redu Amerikance, jer je upitno jesu li svjesni da se stanje ozbiljno pogoršava i jesu li spremni pristati na stvarni suverenitet Iraka.

Opće je uvjerenje da će Irak biti država ograničenog suvereniteta, a stvarni gospodari bit će Amerikanci. Francuska i Njemačka zagovaraju potpuni suverenitet Iraka. Pretpostavljaju da je Washington zapao u dovoljno ozbiljne nevolje koje će ga konačno natjerati da shvati kako mu je u rješavanju svjetskih problema nužna podrška Europe. Pristanak Amerikanaca na tješnju suradnju s UN-om u Iraku mogao bi biti dobar znak. Izvjesne nade zasnivaju se i na »putokazu mira« SAD-a, EU-a, Rusije i UN-a za Srednji istok. S takvim razmišljanjima, zapadni saveznici, često suradnici ali i suparnici, idu u susret trima važnim sastancima na vrhu, sljedećeg mjeseca - G8, NATO i SAD-EU. Javna je ambicija da se na tim sastancima počne stvarati dugoročni plan modernizacije i demokratizacije Srednjeg istoka. Naravno, pritom se ne bi potpuno isključilo Rusiju. Već su u opticaju prijedlozi za »veliku nagodbu«. Washington bi se prije poduzimanja neke značajnije akcije iskreno dogovarao sa zapadnim saveznicima - i to sve više s EU-om nego s NATO-om. Za uzvrat, Europljani bi priznali da su preventivne vojne akcije ponekad nužne i da će ih podržati, naravno, vojno i financijski. Nastojalo bi se stvoriti novi zajednički pristup, otprilike kao u vrijeme hladnog rata.

Tomislav Butorac