Predsjednički mastodont SDP-a Ivica Račan još jednom se umjesto kao politički lider druge po važnosti hrvatske stranke ponio poput osnovnoškolske pedagoginje. Čelnik »socijaldemokrata«, koji je još do jučer ponavljao kako »misli ozbiljno«, svog je nestašnog đaka Milana Bandića, progledavši mu još jednom kroz prste, kaznio tek usmenim ukorom »pred isključenje«, ukoliko u mjesec dana ne promijeni svoje ponašanje, te se ne pomiri s »direktoricom« Vlastom Pavić.

Iako je Bandić u svojoj SDP-ovoj učeničkoj knjižici već sabrao poprilično mrlja koje su ga trebale i morale izbaciti iz sedla najmoćnije i najprofitabilnije zagrebačke partijske organizacije, dobio je još jednu, nazovi, priliku. Naime, Račanova je »argumentacija« po svome stilu i vokabularu istovjetna onoj nekadašnjoj Josipa Broza koji je s Brijunskih i inih plenuma izražavao »nezadovoljstvo zbog slabosti u radu« tog i tog čelnika. A Titova su pisma članstvu i javnosti bila tek nepogrešiv barometar kako će doći do dekapitacije »nepoćudnih« funkcionara i osobnih suparnika. Tako je i Bandić u Račanovoj lovnoj knjižici već ubilježen kao odstrijeljena divljač, a njegova »velikodušnost« spram zagrebačkog dogradonačelnika jednaka je onoj Coppolinih filmskih kumova, De Nira, Branda ili Al Pacina, kada nekome daju »ponudu koja se ne može odbiti«.

No Bandić nije mutav da ne bi shvatio što ga čeka, pa tako možemo vrlo izvjesno očekivati pobunu u »Obitelji«, a onda ćemo vidjeti u čijem će krevetu osvanuti odsječena konjska glava – ili će Bandić »spavati s ribama« ili pak Račan. Iako i u filmovima i u životu na kraju iskusni i lukavi kumovi, vođeni nepogrešivim instinktom gdje se i u kome skriva opasnost, pobjeđuju i eliminiraju »pobunjenike«, Račanov bi se trijumf nad Bandićem vrlo lako mogao pretvoriti u Pirov. Jer, on je od »dotepenca« iz Pogane Vlake napravio zagrebačkog Cezara, on mu je metropolu prepustio na volju, on mu je držao ljestve i onda kada to ni u kome slučaju nije trebao, on je bio njegov proizvod i izborna uzdanica na kojoj je i sam politički profitirao.

Stoga je Račanovih mjesec dana popravnog roka Bandiću tek ono što bi mafijaši shvatili kao rok za časnu odstupnicu, u njihovom slučaju za rezanje vena po uzoru na stare Rimljane, a u našem poziv na inscenirano političko samoubojstvo. Ipak, dugoročno, Bandićevo uklanjanje iz Račanovog ganga bit će i dokaz njegove osobne slabosti, njegovog nepogrešivo pogrešnog kadriranja koje se, nakon Zdravka Tomca i mnogih, opetuje. Račanu bi se moglo dogoditi ono što je na državnoj razini svojom krivnjom već doživio, a što je pokušao opravdati floskulom kako »vlast može izgubiti, ali ne i obraz«, i što nikako ne bi želio u svome SDP-ovskom jatu. Njegov stranački tron je gubitkom izbora, o čemu sa svojim »drugaricama i drugovima« nikada nije otvoreno raspravio, uzdrman, a nakon raskola s Bandićem, bit će i ozbiljno potresen. Bez obzira na monolitni trijumf na stranačkoj konvenciji, nema sumnje da je prigušeno ali očito nezadovoljstvo njegovim vođenjem SDP-a sve glasnije. Ako ga već nije glave došlo ono što bi svakog drugog stranačkog vođu bilo gdje na svijetu došlo, nemušto vladanje i izborna predaja, stići će ga Bandićev usud. Možda i znatno ranije nego što očekuje, netko od njegovih nekadašnjih pretorijanaca, Slavka Linića, Šime Lučina, Pavla Kalinića, ili nekog četvrtog, uočit će da je car star i nemoćan.

A kada »glava« prolupa, treba je skinuti. Pod svaku cijenu.