Nakon zadarskoga, i sinjsko je središte grada osvanulo "urešeno" znakovitim grafiti-porukama nepoznatih autora koji su se "hrabro" odlučili pod okriljem noći upustiti u političku korespondenciju s premijerom Ivom Sanaderom. "Sanaderu pederu, izdao si generale", zacrvenjelo se na zidu zgrade u kompleksu sinjskoga franjevačkog samostana. A pod njim stari, nevini grafit iz posve drugog konteksta — živili pituri — dobio je i svoj nastavak: "A di si sad Čondiću". Taj "pionirski" angažman "tihe opozicije" nije ni iznenađujući ni originalan. Potrošeni repertoar atribucija koje se koriste u obraćanju vodećim državnim dužnosnicima na ovim prostorima (peder, izdajnik, četnik), zaslužio je tretman vijesti tek po tome što su adresati novi. No, reklo bi se da su "pisci" stari. Prepoznatljiva rukopisa, vokabulara i preferiranog načina komunikacije.

U Zadru su "počastili" i Kalmetu i Sanadera, prvog kao (domaćeg) izdajnika, a drugog kao četnika. No, kako Sinjani nemaju svojih autohtonih "veleizdajničkih pseta", obrušili su se tek na premijera, i to zanakovitom bojom slikopisnog spreja — crvenom. Je li im bila na umu i kakva druga pogrda osim one kršnim dalmatinskim mačistima najbogohulnije — pederske? Možda su odabranim kolorom svoga haiku-uratka htjeli sugerirati kako se njihov dojučerašnji ideološki istomišljenik i stranački šef svojom politikom proeuropskog zaokreta transformirao u tipičnu komunjaru? No, vrag će ga znati tko se poigrao "platna, boje, kista i (političkog) tvista" u zoru svibanjskog ponedjeljka ljeta gospodnjega 2004. Jesu li to možda nekadašnji HDZ-ovi barjaktari koji su gurnuti na stranačku marginu zbog svoje nekompatibilnosti s politikom "novog smjera" Ive Sanadera? Ili je HDZ-ove oponente do te mjere isfrustrirala "čondićevska šutnja" pa su se sami latili (tuđeg) posla kako bi podsjetili javnost da je "nešto trulo u državi Hrvatskoj". Zanimljiv je, gotovo duhovit, komentar sinjskoga gradonačelnika Mate Jukića na ovu uličnu "nepodopštinu".

"Autor grafita na ovaj način je iskazao svoju nekulturu jer nitko nema pravo vrijeđati druge ljude bez obzira na to kakve dužnosti oni obnašaju, kakva im je politička pripadnost ili pogledi na određene probleme. Nedavno smo", veli preobraženi Jukić, "donijeli odluku da se svi grafiti uklone na trošak grada." Ispisivanjem grafita, shvatio je, njihovi autori izravno oštećuju gradsku imovinu i nepotrebno troše novac iz gradskog proračuna. Nazdravlje! Gotovo da se čovjek upita govori li to onaj isti čovjek koji je svojedobno (u ljeto 2001.), zajedno sa svojim "viteškim društvom", bio jedan od najzaslužnijih scenarista skandaloznog pokušaja "alkarskog" udara na šefa države Stipu Mesića, kada je besramno ponižen general Milivoj Petković kao izaslanik Predsjednika i pokrovitelja Alke, a njegovi darovi primitivno odbijeni. Koliko li je truda trebalo uložiti nekadašnjem HDZ-ovu radikalu pašalićevske provenijencije u transformaciju do današnjeg (kulturnog) demokrata i zagovornika egzemplarne tolerancije?!

No, nije riječ samo o Mati Jukiću. HDZ se kao stranka doima gotovo akrobatskom (poruke iz Jasenovca i Bleiburga, izručenja generala Haagu, spremnost rušenja spomenika Francetiću u Slunju, isplata "pomoći" preživjelim članovima obitelji Zec itd.). Zbog toga, bezmalo prevratničkog redizajna "zajedničara" u demokratsku stranku desnog centra, koja sustavno poziva članstvo na dobrovoljnu "lobotomiju" i oslobađanje od svakog oblika ekstremizma na kojemu je godinama klijala HDZ-ova sljedba, slika i ton na Bleiburškom polju u prigodi 59. obljetnice križnog puta tisuća stradalih vojnika i civila nakon završetka Drugoga svjetskog rata — u priličnom su neskladu. I dok predsjednik Sabora Vladimir Šeks opetuje u Bleiburgu svoje jasenovačke poruke ("Današnja Hrvatska odbacuje svaki radikalizam i ekstremizam. Demokracija, mir i tolerancija, zaštita ljudskih i manjinskih prava, kao i suživot, temelj su budućnosti našeg kontinenta, a na tim se temljima gradi i trajna budućnost Hrvatske"), dotle i tek prohodala djeca, na ponos svojih roditelja, šeću u crnim ustaškim odorama, paradigmatski svjedočeći o hrvatskim povijesno-političkim kontroverzama.

U Hrvatskoj i njezinoj dijaspori novogovor HDZ-ovih prvaka percipira se dvosmisleno i prihvaća kao veliki "domoljubni kompromis" — kao svojevrsni politički esperanto EU-približavanja, imperativni jezik hrvatskoga kandidatskog testiranja, ergo, tek kao forma koja ne anulira esencijalna "zajedničarska" stajališta i kada im faktički javno "skida skalp". Stoga grafiteri čuvaju boje i strpljivo čekaju neko drugo vrijeme. No, ako Sanader nastavi ovako, ući će mu u naviku, a kolporteri HDZ-ove regresivne politike ostat će besposleni i moći će konkurirati tek marginalnom ekscentriku Schwartzu...