Da je Petar Hektorović danas živ, ne bi više pojao o »Ribanju i ribarskom prigovaranju«, već o »Privatiziranju i privatizacijskom mućkanju«. Nakon što je još za Račanova mandata odluka o prodaji hvarskih hotela slovenskim Termama Čatež izazvala pravu buru, i gotovo do raspada dovela tadašnju vladajuću koaliciju, ekspresna odluka Sanaderove ekipe da to nacionalno bogatstvo pripadne fondu Hrvatima nečitljivog imena iza kojega glavnu riječ vodi Tuđmanov ministar financija Borislav Škegro, koji nas je »usrećio« rigidnim porezom na dodanu vrijednost od 22 posto, kako bi napunio rupičastu dvorsku riznicu, pokazala je još jednom pravo lice naše »privatizacije«.

I dok je aferama gladnoj naciji bačena još jedna kost za glodanje, oko »mirogojskih prigovaranja«, kada smo saznali da se dionicama i poduzećima trguje na grobljima a ne na službenim ručkovima, Sanader je potajice htio progurati još jednu »sumnjivu« prodaju državnog vlasništva. A adrenalin nam je skočio, kao i suze u očima, kada je, zamalo, taj naš »svehrvatski biser« otišao u ruke ne baš nam dragim Slovencima! I kao što su nam uvijek bile draže internacionalne korporacije registrirane na Kajmanskim otocima, koje su od svega kapitala imale tek poštanski sandučić, tako nam je i sada važnije da to padne hadezeovcu Škegri i kompaniji u ruke, nego li da hvarski turizam procvjeta i dobije kapitalistu koji će o njemu voditi računa, ma otkuda dolazio.

»Sunčani Hvar« je tek još jedan dokaz nakaznosti hrvatske privatizacije, u kojoj nitko nikada nije gledao izvor nacionalnog bogatstva već tek način lagodnog bogaćenja. U našoj novijoj povijesti gotovo da i nema transparentnog ili »problematičnog« transfera onoga što su generacije stvarale u privatne džepove. Štoviše, pljačka je bila najžešća dok se kao paravan nudio Domovinski rat, u kojem su, u pravilu, žrtve i patnje ponijeli najsiromašniji, dok su se agitatori domoljublja debelo okoristili. I uvijek kada pomislimo da je sve što je moglo biti pokradeno, na površinu iskrsne neki Sunčani Hvar, neka istarska obala, neka zemljišta koja su bila livade za ispašu, a sada su stostruko skuplja građevinska zemljišta. Neki Sanaderi, Hebranzi i Škegre, ili pak lokalni moćnici čija prezimena nisu toliko zvučna, ali zato njihovi računi debelo pjevaju obogaćeni provizijama ili »uslugama« koje su napravili.

I dok se javnost obmanjuje televizijskim raspravama oko suštine funkcioniranja pravne države zbog pišljivih 60 tisuća eura provizije za koje je osumnjičen bivši ministar vanjskih poslova i liječnik, koji »ne razlikuje pojam dividende od dionice«, paralelno, tamo gdje ni uskoci ni hajduci ne smiju prismrditi, odlijevaju se milijuni i milijarde onoga što nazivamo tako patetično Lijepom našom. Nema institucije, nema sudske, izvršne i političke vlasti koja bi imala hrabrost uhvatiti se u koštac s takvom vrstom organiziranog kriminala.

U Lijepoj njihovoj, bilo da je to onaj kanton HDZ-ovske privatizacijske pljačke, ili onaj SDP-ovske ili pak IDS-ovske, nama ostalima namijenjena je tek uloga opljačkanih slugu. I kao što Račan nikada istinski nije želio strpati iza rešetaka, iako je obećavao, pretvorbene kriminalce, tako ni bilo čije i bilo koje stranačke mogule, koji se politikom bave ne radi općedruštvenog dobra, već isključivo iz privatnog interesa, nitko neće ganjati.

Oni su naši kolektivni sultani, a mi njihovi vazali. Za vijeke vjekova.