Hrvatsku je nakon pozitivnog avisa Europske komisije uhvatila lagana euforija sa subfebrilnim fibrilacijama. Vlada i njezini zaposlenici šire umjereni optimizam o našim šansama, ne više za stjecanje kandidatskog statusa koji je potpuno izvjestan nakon zakazivanja lipanjske sjednice Europskog vijeća, nego za skori početak pregovora s EU. Pesimisti šire defetizam kako datum pregovora neće biti određen kao u slučaju Turske, koja jest kandidat već od 1999., ali još nije određen datum početka pregovora. Optimisti priželjkuju da će pregovori početi već ujesen, što je optimalno poželjni scenarij. Po svoj prilici, dogodit će se ipak to da će pregovori početi najvjerojatnije početkom sljedeće, 2005. godine i trajati opet negdje između minimuma od dvije godine do maksimuma od četiri godine, koliko su i trajali pregovori s tranzicijskim zemljama Srednjoistočne Europe. Uz sav napor, marljivost i gorljivost hrvatskih pregovarača, može se realno očekivati da će pregovori trajati oko tri godine, mjesec više ili manje. A to opet znači da bi oni u najboljem slučaju mogli završiti početkom 2008., što je prekasno za ulazak u EU u istom vlaku s Bugarskom i Rumunjskom. Naime, proces ratifikacije sporazuma o članstvu između EU i nove članice može trajati od jedne do dvije godine, koliko je i trajao proces ratifikacije za ovu posljednju rundu proširenja. A to opet znači, logično razmišljajući, da će ratifikacija biti dovršena do siječnja 2009. u najboljem slučaju, ili 2010. po gorem, ali još uvijek ne najgorem scenariju. Iz svega toga je vidljivo da je umjereni oprez euro-ministrice Kolinde Grabar-Kitarović koja stalno ponavlja da ćemo mi biti spremni 2008., ali to još uvijek ne znači da ćemo doista tada i ući u EU, sasvim opravdan i utemeljen na logičnim činjenicama. Svaka druga spekulacija je nerealna.

A u svemu tome treba računati i s neugodnim iznenađenjima. Hrvatska ima dva velika utega za ulazak u EU, osim onih strandardnih koji su nabrojani u avisu, kao što je to suradnja s Haagom, reforma pravosuđa, povratak izbjeglica i kompletiranje medijskog zakonodavstva. Ta dva utega su plod loše hrvatske politike, a riječ je o neostvarenom sporazumu o granicama sa Slovenijom i jednostrano proglašenje ribolovno-ekološke zone. Oba ta utega istaknuta su u nacrtu Odluke Europskog vijeća o načelima, prioritetima i uvjetima Europskog partnerstva s Hrvatskom. Tijekom pregovora Hrvatska će se morati jasno očitovati o ove dvije »crne točke« koje je sama izazvala i sama predložiti kako da se one riješe.

No iznenađenja će neprestano izbijati, kao što je to bilo i s izjavom češkog premijera Vladimira Špidla da Češka neće podržati ulazak u EU ako EU prije početka pregovora s Hrvatskom o članstvu ne formulira zajedničku politiku prema svim zemljama zapadnog Balkana. Češki ambasador u Hrvatskoj Petr Burianek požurio je demantirati vruće reakcije na Špidline riječi izjavom da su navodne izjave premijera Špidle »netočne i pogrešno interpretirane«. Reagirao je i Hido Biščević, državni tajnik hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova, koji je podsjetio da EU već ima svoju politiku prema zapadnom Balkanu. U subfebrilnoj atmosferi kakva je naša, i u kojoj često preteže euroskepticizam, razočarenje Europom i njenim odnosom prema Hrvatskoj, kao i ressentimentom (neopravdanim) što EU nije prešla preko svih kršenja ljudskih prava i ratnih zločina koje je počinila hrvatska strana u obrambenom ratu, ovakva izjava se doživljava kao šokantna i kao najava moguće blokade hrvatske kandidature.

No pritom treba voditi računa o nekoliko činjenica. Prvo, u Europskoj uniji sve je rezultat dogovora i pregovora, a ne jednostranih izjava. Tako valja tumačiti i izjavu češkog premijera Špidla koja prije odražava nepoznavanje politike EU nego što ona najavljuje neku senzacionalnu promjenu politike. Konačno, politika EU je rezultanta mnogih politika i orijentacija, pa tako treba redimenzionirati i ovu izjavu koja odražava neiformiranost i ne treba paničariti. Drugo, politika EU je već određena zaključcima Zagrebačkog i osobito Solunskog summita, koji je potvrdio da je EU nepotpuna bez proširenja na zemlje zapadnog Balkana, ali da će napredak svake od tih zemalja ovisiti o njezinim individualnim dostignućima.

Agenda za zapadni Balkan i proces Stabilizacije i pridruživanja su točka preko koje se ne može ići unatrag. Razumljivo je da je strateški interes EU da cijela regija postane dio EU, ali je na zemljama tog područja i njihovim političarima da »potrče« za EU, kako je rekao predsjednik Komisije Romano Prodi. Treće, prigovori hrvatskim »crnim točkama« su opravdani, ali neće biti ključni za eventualno odbijanje ili prihvaćanje kandidature. Naprotiv, baš se u okviru EU ove »crne točke« mogu najlakše riješiti. No kako vidimo, i neupitan put u europski Eldorado posut je trnjem: treba se znati nositi s time, i pojačati diplomatsku aktivnost na svim planovima, baš onako kako je rekao nedavno i sam premijer Sanader: da postanemo uzor za cijelu regiju, što uključuje da Hrvatska bude i generator regionalne suradnje i sigurnosti.