Hoće li izjava potpredsjednika vlade Srbije Miroljuba Labusa o tome kako stabilnost regije ovisi o "osovini Zagreb-Beograd" destabilizirati regiju? Jer povijesna iskustva govore da kad se Zagreb i Beograd slože, onda obično ispašta Sarajevo. Tako je to bilo od Mačeka i Cvetkovića do Tuđmana i Miloševića. Modeli stabilnosti koji se zasnivaju na "osovinama" s kojima je Europa padala u katastrofe i na podjeli sfera interesa, a pogotovo teritorija, uvijek su bili dalekosežno kontraproduktivni. Kroatocentričnost i srbocentričnost nisu prihvatljiva rješenja ni za bilateralne, a kamoli za multilateralne odnose u jugoistočnoj Europi.

Jesu li ovakva puhanja na hladno, kakva su se već pojavila u dijelu hrvatske javnosti, zapravo strah od samih sebe i od preuzimanja vlastite odgovornosti za europeizaciju ovog prostora? Sliku svijeta i regije teško je danas staviti u okvir u kojem su jedne države samoproklamirano značajnije od drugih. Sarajevo, Skoplje, Podgorica, Tirana i naravno Atena su jednakovrijedni partneri za stabilnost. Atena je već u Europskoj uniji, Skoplje je pred avisom, Tirana i Sarajevo polako izlaze iz unutrašnjih kriza, a Podgorica traži svoj vlastiti put. Pred Srbijom je veliki problem vlastite stabilnosti koju mora urediti s Novim Sadom i Prištinom, ali i Novim Pazarom.

Hrvatskoj ne treba novi domino geopolitičkih zahtjeva u jugoistočnoj Europi koji bi tko zna koji put sve europsko u regiji vratio na balkanizatorski početak. Ona se treba transparentno i načelno postaviti prema srbijanskoj viziji izlaska iz svoje aksiomatske krize, a ne dopustiti da se njezino jačanje veza sa Srbijom tumači kao podrška geopolitičkom paternalizmu prema Kosovu i Crnoj Gori, odnosno Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Jer Labusova omaška o osovini Zagreb-Beograd kao jamstvu stabilnosti u "jugoističnoj Srbiji", umjesto jugoistočnoj Europi — na što ga je odmah podsjetio naš premijer Sanader, a on se brzo ispričao — govori da i lapsusi mogu biti poruka.

Ali i ovakva recepcija Labusova posjeta također može biti jedan lapsus, pogotovo ako se ideološki smješta u anakronični umjesto u konkretni kontekst. Labus je član G17 koji je, kao i Sanaderov HDZ, član europskih narodnjaka (EPP). Njegova strategija ima dva stupa: jačanje gospodarstva i europske integracije. U tom smislu treba promatrati njegovu regionalnu politiku, a održani susret između njega i Sanadera dosad je najviši na tom rangu između Srbije i Hrvatske. Prije dolaska u Zagreb Labus je posjetio Ljubljanu, a nakon Zagreba sprema se u Skoplje i Tiranu. Bolja vijest za sve one koji se boje beogradskog hegemonističkog revizionizma jest činjenica da se u njegovoj sintagmi Zagreb pojavljuje prije Beograda, čime se barem deklarativno odaje priznanje Sanaderovim europskim postignućima koja objektivno mogu biti pozitivan stimulans za čitavu regiju.

Budući da je susret protekao bez tajne agende, odnosno dogovora na štetu trećih država, onda se ovu Labusovu "osovinu" treba iščitati u korelaciji s onim značenjem kakvo je imala osovina Pariz-Berlin za Europu. I nju je, naime, počeo graditi politikom neopterećeni ekonomski interes. Razgovor između Miroljuba Labusa i Ive Sanadera bio je vrlo racionalan i pragmatičan, gotovo susret vrhunskih biznismena, a ne političara koji se ne mogu otrgnuti od prošlih tema. Zasluge za to idu i diplomaciji obiju strana, no one ma kako bile uspješne u pozivanju na dijalog i jačanje bilaterale, ne mogu zamijeniti državnike pri otvaraju ili zatvaraju vrata svojih još velikim dijelom državnih tržišta.

Što to znači pokazala je smiješna, ali neduhovita odredba Hrvatske o stotinu eura koje bi morao imati svaki bosanskohercegovački putnik namjernik želi li dan života provesti među Hrvatima. Ako je to dnevna cijena života u Hrvatskoj, onda bi je se Vlada trebala sjetiti i kada određuje plaće barem zaposlenima u državnim službama. Bosanska strana je uzvratila neslanim bosanskim humorom, upozoravajući da će na tu cifru, kao u međuvladinom pokeru, podići pristojbine za hrvatske putnike u BiH na čak pet stotina eura dnevno. Drugim riječima, od globalizacije, europeizacije ili slobodnog protoka ljudi na Balkanu Zapada neće biti ništa, jer se umjesto na ukidanje susjedi pripremaju na učvršćivanje granica. Ovakvi administrativni potezi dokazuju da je birokracija biološka majka gluposti.