HRVANJE S HRVATIMA - RAZGOVOR S CARLOM GIOVANARDIJEM, MINISTROM U TALIJANSKOJ VLADI, ZADUŽENIM ZA PITANJA ESULA

I ZA I PROTIV Italija će u Europskom vijeću glasovati za hrvatsku kandidaturu, ali do tada talijanski parlament sigurno neće prihvatiti hrvatski Sporazum o pridruživanju. Naime, to želimo obaviti u miru, bez unutarnjih političkih tenzija O 350.000 ESULA Očekujemo hrvatske signale, recimo, da se pokoja trošna zgrada bez gospodara u Istri i Dalmaciji vrati nekadašnjim vlasnicima, esulima, pa da se u njoj napravi kakav dokumentacijski centar. Bila bi to jaka simbolična gesta

Carlo Giovanardi, ministar u vladi Republike Italije zadužen za odnose s parlamentom, ključni je Berlusconijev čovjek za pitanje esula, a time i za kreiranje talijanske politike prema Hrvatskoj. Zašto talijanski parlament još nije ratificirao hrvatski SSP i kako će Italija glasovati na Europskom vijeću u lipnju, kada se bude odlučivalo o kandidatskom statusu Hrvatske, trenutačno su neka od najvažnijih pitanja hrvatske vanjske politike. O tome smo, među ostalim, razgovarali s ministrom Giovanardijem koji nas je primio u svojemu uredu u rimskoj palači Chigi, sjedištu talijanske vlade.

— Koliko je točno ovo što sam vam rekao, uvjerit ćete se kada budete u Europskoj uniji. Kada se suočite s problemima koje Italija već sada ima — uzmimo milijune imigranata iz zemalja Magreba, Kine, Filipina, s vrlo različitim kulturama i religijama — lako ćemo shvatiti da je u takvoj stvarnosti uistinu bespredmetno razmišljati o kontrastima između Talijana i Hrvata koji su zapravo jako slični, možemo ih zvati braćom, rođacima. Imaju veliki dio zajedničke povijesti, obitavali su na istim područjima, u Trstu i Istri gotovo da i nema osobe kojoj djed ili pradjed nije bio Talijan ili Hrvat. Treba konačno shvatiti da tragedije iz prošloga stoljeća više nemaju nikakvog smisla.

Svjesna te stvarnosti, Italija je apsolutno za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Istina, ostaje za nas jedan, rekao bih, moralni problem, a to je pitanje onih 350 tisuća ljudi koji su bili prisiljeni u egzodusu napustiti svoj rodni kraj. Vjerujem da uz malo dobre volje možemo naći pozitivno rješenje kako bismo zauvijek zatvorili to poglavlje.

— Očekujemo jasan signal spremnosti da se to riješi na prijateljski način, ne s ekonomskog i materijalnog stajališta. Iskreno, ne možemo tražiti od hrvatske Vlade da učini ono što nije bila u stanju napraviti talijanska vlada koja ni poslije 50 godina nije pravično dala odštetu esulima iako je njihovom imovinom platila ratne štete bivšoj Jugoslaviji. Prethodne talijanske vlade to nisu učinile izvlačivši se uvijek na ekonomske razloge, na proračun, na financijske kriterije iz Maastrichta, itd. Pri tome ne želimo dovesti u pitanje već potpisane sporazume, respektiramo načelo pacta sunt servanda.

— Mogući su signali u dva smjera. Mislim ponajprije na onaj moralni. To sam više puta ponavljao. Primjerice, u Istri i Dalmaciji postoje zgrade, zemljišta koja su neiskorištena, nemaju gospodara, a u trošnom su stanju. Zašto ih ne bi vratili nekadašnjim vlasnicima esulima koji bi tu možda izgradili neki dokumentacijski, kulturni centar ili nešto slično što će svjedočiti o njihovoj poslijeratnoj tragediji. Bila bi to jaka simbolična gesta kojom bi Hrvatska pokazala razumijevanje prema jednoj uistinu velikoj tragediji, a koristi bi imali svi: vlasnici, ali i lokalna zajednica kojoj bi država dala novac namijenjen esulima.

Drugi je smjer onaj na kojemu treba raditi mješovita komisija koju smo formirali sa zadaćom da verificira sve pojedinačne slučajeve koji nisu obuhvaćeni međudržavnim sporazumima. Riječ je o osobama koje u okvirima europskoga prava mogu kod nadležnih institucija dokazati da se radi o njihovim dobrima, bez obzira radi li se o Talijanima, Španjolcima ili Amerikancima. Ako dokažu da, primjerice, Ugovor o miru nije "pokrio" njihov sklučaj, nema razloga da im se ne prizna pravo na naknadu.

— Postoji dobra volja da se postigne zajednički cilj i da se takvi slučajevi identificiraju. I to je neki rezultat. Hrvatska je strana priznala da takvi slučajevi postoje. Treba ih sada konkretno identificirati. Ja sam i kao ministar u ovoj vladi zainteresiran, zbog prijateljstva s Hrvatima, esulima, Slovencima i Talijanskom unijom, da se to poglavlje 1943.—1948. zauvijek zatvori. Budimo otvoreni, Talijani su napustili ta područja zbog komunističkog režima koji nije pružao političke i ekonomske slobode, a isti su razlozi istjerali i veliki broj Hrvata, zar ne?

Dakle, ako danas ti Talijani kao umirovljenici, 70-godišnjaci, dolaze, primjerice, u Zadar da bi tamo održali svoj skup ili ručali u nekom restoranu, a netko još i danas, u 21. stoljeću, želi biti polemičan prema njima, onda treba objasniti zašto to čini. Jer, više nema komunizma, nema Tita ni Staljina. Kada bih čuo da u Italiju, na primjer u Molise, dolaze Hrvati iz Dubrovnika da bi se družili s moliškim Hrvatima koji imaju svoje klubove, organizacije i tradiciju, u tome ne samo da ne bih vidio nikakav problem nego bi to za mene bila prava fešta. Ne bih sigurno u tome vidio nekakvu "invaziju Hrvata".

— Drago mi je da ste to pitali jer vam mogu reći što sam pod tim mislio. Kao što su Trst i Gorizia i hrvatski gradovi, tako je Zadar i talijanski grad. To je smisao i duh europskog zajedništva. Kad ja kao Talijan idem u London ili Pariz, idem u svoju kuću. Tako želimo da se i Hrvati osjećaju u Rimu ili Napulju. Ako uistinu želite u Europsku uniju, onda je prihvatite kao zajedničku kuću. Ali, ako se netko danas boji 70-godišnjaka koji će doći u Zadar na odmor, taj mi mora dati racionalno, a ne rasističko ili nacionalističko objašnjenje.

— Italija će glasovati pozitivno o ulasku Hrvatske u EU jer nas na to upućuju drugi pozitivni aspekti u vašoj zemlji. Primjerice, u Istri bilježimo pravu renesansu tolerancije i suživota između Talijana i Hrvata, ponovno se uspostavlja dvojezično nazivlje, slobodna upotreba jezika u lokalnoj administraciji, suživot po europskim mjerilima. U Rijeci nešto manje, ali su vidljivi napori. I tamo postoji značajna talijanska manjina koja je dobro integrirana u gradski život. Sve to iznimno cijenimo.

— To je više europsko nego bilateralno pitanje. Odgovorit ću vam kao europeist. Tko ulazi u Europu, mora znati da gubi značajan dio svog suvereniteta. To je neizbježno. O mnogim pitanjima odlučuje se na europskoj razini, a ne nacionalnoj. I mi u Italiji mnoge stvari ne možemo učiniti jer o njima odlučuje Vijeće ministara EU-a. Zato se velika i važna pitanja kao što su ekološka i ribolovna zaštita Jadrana ne mogu rješavati unilateralno, izvan okvira europske suradnje, a istodobno govoriti da se silno želi u tu Europu.

— Kada sam razgovarao s hrvatskim veleposlanikom prije posljednjih izbora u Hrvatskoj o razlozima nerješavanja nekih naših pitanja, odgovorio mi je kako nije povoljan trenutak jer idu izbori. Sada i ja mogu odgovoriti da i mi uskoro imamo izbore, one europske. Ali, pustimo sada to. Ta tema nije isparila s dnevnog reda...

— I dalje je predviđena. Mislim da će nakon europskih izbora sredinom lipnja ta tema biti diskutirana u našem parlamentu. Da je hrvatska Vlada u vezi s pitanjem esula dala neki bar mali znak, poruku o svojoj spremnosti da se problem riješi u prijateljskom ozračju, to bi sigurno pojednostavnilo i ubrzalo cijelu stvar. Želimo i dalje o tome prijateljski razgovarati s Hrvatskom. Točno je da se ne smiju dovoditi u pitanje postojeći međudržavni sporazumi, ali kada se oni jednom zaključe, time ne prestaje mogućnost da se razmatraju i postignu obostrano zadovoljavajuća rješenja.

— Italija će glasovati za. Mislimo da je lakše riješiti probleme na takav način nego se hrvati oko svakog uvjeta, što bi bilo štetno i za Italiju i za Hrvatsku. Ako mi u našim zemljama budemo pothranjivali revanšizam i nacionalizam i tako stvarali tenzije, nećemo postići ništa, iako, doduše, povijest neće zbog toga stati, ona će ići dalje.

— Prije europskih izbora 12. i 13. lipnja neće sigurno doći na dnevni red. Kao ministar u vladi zadužen za odnose s parlamentom, držim da bismo odluku o tako važnom dokumentu kao što je SSP između Hrvatske i EU-a trebali donijeti plebiscitarno. Ako bismo to pitanje stavili na dnevni red parlamenta 10-15 dana uoči europskih izbora, dakle u jeku kampanje, sumnjam da bi odluka o tome bila plebiscitarna.

Ne bismo htjeli da ta tema bude razmatrana pod pritiskom unutarnjopolitičkih odnosa, kao što je u hrvatskom parlamentu tema odštete esula dobila unutarnjopolitički prizvuk. Ne smijemo zajedničke strateške ciljeve omesti taktičkim interesima pojedinih političkih grupa na jednoj i drugoj strani. A držim strateškim interesom obiju strana smanjiti razlike, izolirati svaki ekstremizam i graditi zajedničku budućnost.

— Nema izgleda da se to dogodi u spomenutom roku.

— Zašto me ne predlože za počasnoga građanina sadašnjeg Zadra? Rado bih prihvatio i doživio to kao veliku čast.