Slobodna Dalmacija: 24. 05. 2004.
Treba radit, to je to
Saša LJUBIČIĆ
Nezaposlenost je glavni problem, o tome nema spora. Brojka od 340 tisuća nezaposlenih pregolema je. No, je li i realna? Na zavodu za zapošljavanje evidentirani su oni koji često rade na crno: vodoinstalateri, drvodjelci, automehaničari; pomorci se također prijavljuju na biro da bi ostvarili mirovinsko-socijalna prava, dio estrade...
Po logici stvari, kronični alkoholičari i narkomani, a oni se broje na tisuće, vode se najčešće kao nezaposleni, jer zbog svojeg psihofizičkog stanja ne mogu obavljati nikakav posao.
Dalje, armija njih traži prvi posao, a ne želi pristati na kondicije koje vrijede za početnike: plaća oko 2000 kuna, radne subote i nedjelje, mjeseci bez godišnjeg odmora. Rijetki su spremni na prekvalifikaciju, makar svjesni da će godinama čekati posao u struci, a postoji cijeli niz deficitarnih zanimanja u koj
ima istoga trena mogu dobiti kruh u ruke.Recimo, kuhar je gospodin čovjek svuda u svijetu, a ovdje ih očajnički traže. O fluktuaciji radne snage da i ne govorimo. Koliko je Splićana spremno odseliti se u bogatije Međimurje da bi se zaposlilo?
Koliko ih je spremno putovati 40-50 km do posla, što je vani, doduše uz superceste, ali i veće gužve, normalna stvar? Moramo "mijenjati glave".