Odnosi su stabilni i u uzlaznoj liniji, a o otvorenim pitanjima nastavlja se dijalog. Ova diplomatski sročena rečenica ukratko rezimira jučerašnje razgovore predsjednika Srbije i Crne Gore Svetozara Marovića s njegovim hrvatskim domaćinima; predsjednikom Stjepanom Mesićem, premijerom Ivo Sanaderom i predsjednikom Sabora Vladimirom Šeksom. Odnosi dviju zemalja u posljednjih petnaestak godina dovoljno su opterećeni ratom da je svaki susret njihovih čelnika prilika za nastavak normalizacije i gradnju barem jedne stepenice više k onomu što bi trebao biti krajnji politički cilj – uzornim dobrosusjedskim odnosima.

Dobro je što su spomenuta i ona otvorena pitanja na kojima će ubuduće trebati još raditi, poput problema nestalih osoba, pitanja granice i graničnog režima, povrata hrvatskih zemljišnih knjiga ili povratka srpskih izbjeglica u Hrvatsku, ali i to što su predsjednici dviju država naglasili stalni rast gospodarske suradnje, što se ponekad nedovoljno fokusira. Nije riječ samo o uvozu i izvozu nego i o činjenici da je, gotovo neprimjetno, Hrvatska u posljednjih nekoliko godina, od kada su proradili gospodarski kanali, uspjela postati treće zemlja po broju investicija u Srbiji i Crnoj Gori.

Zapravo, Hrvatska i SCG su »osuđene« na suradnju. Najprije zato što gospodarstvenicima i jedne i druge zemlje to treba, pa i zbog međusobnog jačanja kako bi se osposobili za proboj na zahtjevnija europska i svjetska tržišta, pri čemu je podrška politike dragocjena, ako ne i presudna. No, surađivati trebaju i zbog takozvanog vanjskog faktora. EU, naime, u svom društvu ne želi zemlje nesposobne za suradnju i dijalog sa susjedima. S te strane gledano Hrvatska, koja očekuje što će za manje od mjesec dana Vijeće ministara EU kazati o pozitivnom mišljenju Europske komisije o njenoj kandidaturi, i Srbija i Crna Gora, kojoj nije svejedno kada će dobiti zeleno svjetlo za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, praktički su prisiljene pohađati »brzi kurs« suradnje i dijaloga.

Iluzorno je očekivati čuda. I to odmah. I prije nekoliko dana na Brijunima, kada su se sastali Mesić, Marović, Drnovšek i Tihić, uglavnom su prevladavali kurtoazni tonovi i diplomatske fraze kao i jučer u Zagrebu. No, ne treba ni to podcjenjivati. Politika malih koraka i otvorenosti, koju prije svega karakterizira prihvaćanje dijaloga kao načina rješavanja međusobnih problema te postupno unapređivanje suradnje, svakako je prva faza koju će i Europska unija znati cijeniti. U tom kontekstu valja valorizirati i to što je Marović u prvi službeni posjet Hrvatskoj jednog predsjednika SCG došao bez najavljivanog Vuka Draškovića, kao i to što je potpisan Protokol dviju zemalja o suradnji na području europskih integracija.

Ubrzo bi, međutim, trebalo prijeći i na drugu fazu koja se neće zadovoljiti samo dijalogom i smješkanjem predstavnika dviju zemalja pred televizijskim kamerama nego traži i rezultate. Europa se, naime, mora uvjeriti da na jugoistoku Europe, prije negoli ga politički »usiše«, stanuju zreli političari i zrele nacije, poput onih demokratski razvijenih, spremne razriješiti svaki politički i ini problem koji im se nađe na putu. Drugim riječima, inzistiranje EU da zemlje bivše Jugoslavije moraju međusobno surađivati ne znači da je to jedini krug zemalja s kojima moraju surađivati (svojevrsna getoizacija), nego je riječ o svojevrsnom polaganju ispita kako bi dokazale kako doista prihvaćaju europske vrijednosti u odnosima s drugima. Padnu li na ispitu, a Hrvatska ga polaže i na pitanju ekološko-ribolovnog pojasa u odnosima sa Slovenijom i Italijom, slijedi im »izopćenje« što je luksuz kakvog niti jedna zemlja na ovim prostorima sebi ne bi smjela priuštiti.