Naime, službeni se jordanski fotograf nemalo iznenadio kada u velebnom Uredu predsjednika nije pronašao novinarsku sobu u kojoj bi ga dočekalo kakvo računalo spojeno na internet što bi mu olakšalo slanje fotografija u domovinu. Štoviše, ne postoji nigdje niti telefonski priključak predviđen za novinare s prijenosnim računalom. No Ured predsjednika nije nikakva iznimka, već zapravo pravilo u najvišim institucijama hrvatske vlasti.

U zgradi Vlade postoji novinarska soba. U njoj su dva televizora, nekoliko telefona i (neupotrebljivi) faks, a nedavno su postavljena i dva računala. Međutim, ona su spojena samo na printer, a internet se može dozvati samo u mašti.

S druge strane Markova trga, u zgradi Sabora, novinari koriste oronule prostore koji se nazivaju »press sobom«. Osim što oni služe kao skladište za istrošene stolice, u njima su također dva televizora, nekoliko telefona, faks koji ne radi i – jedno računalo. I ovo je spojeno samo s printerom. Od interneta ni traga ni glasa.

No, važno je da se još od Račanovog vremena brujalo o nekakvoj internetizaciji Hrvatske, a nabacuje se kojekakvim nazivima poput »e-Hrvatska« i slične gluposti. Tko još ozbiljan može u to povjerovati kada vidi kako hrvatska vlast doživljava internet kao iznimno nepotrebnu i budalastu nepoznanicu. Zato bi mladim hrvatskim informatičarima najbolje bilo upisati brzi tečaj jordanskog jezika i spakirati kofere. Ovdje na njih ionako nitko ozbiljno ne računa.