Domaća opozicija doima se trenutačno kao da ju je poplava izbacila u bespuća hrvatske zbiljnosti kojom luta zabavljena sama sobom i potragom za političkim putokazima. No unatoč tomu pokazuje sve karakteristike samodopadne i nadmene lažne veličine koja se tobože ozbiljno koncentrira na propuste aktualne vlasti, pripremajući se za najrašireniji "sport" u Hrvata — nove izbore (lokalne, predsjedničke, parlamentarne...). Pregaoci oporbe imaju već i minuciozno razrađene gospodarske programe (koje Sanaderova Vlada navodno bezočno plagira) i, dakako, vrsne stručnjake, a uvjereni su da će u to uspjeti uvjeriti i birače. Račan najavljuje povratak na vlast već na idućim izborima, HNS tvrdi da je nikad jači, HSS samokritičnim "radom na terenu" konsolidira redove... U međuvremenu, po uzoru na Sanaderov HDZ, neki su prionuli filtriranju unutarstranačkih redova kroz reformsko sito. Pojedine bi opozicijske akvizicije taj neugodni proces mogao stajati ako ne političkih karijera, onda svakako njihovih stranačkih "legitimacija".

Ivica Račan, nezamjenjivi lider SDP-a (kako se pokazalo na konvenciji stranke, ali i u anketi gledatelja HTV-ove emisije "Nedjeljom u dva"), javno je obznanio da nije zadovoljan angažmanom Mirka Filipovića, čuvenog Cro Copa, u Saboru. A kad Račan nije zadovoljan, zna se da slijede beskompromisne mjere, što bi se reklo — sankcije. Tako će "jednom šef uvijek šef Partije" uskoro privesti svoga zamuklog pulena na "informativni razgovor" i staviti ga pred šekspirijansku dilemu: ili sportske i filmske aktivnosti ili rad u parlamentu. Ako svestrani ultimate fighter Filipović može uskladiti tako zahtjevne obveze, što se od borca njegova kalibra očekuje, OK. No, ne bude li mu "estradni" itinerar adaptibilan s političkim zadaćama, morat će, veli Račan, prekinuti mandat u Saboru.

Ma zar?! Nitko Cro Copa ne može prisiliti da se odrekne svoje saborske sinekure (za koju bi se neki odrekli i vlastite obitelji), ali vođa SDP-a računa na etičnost kolege čijoj je zastupničkoj promociji "kršteni kum". Zgodno, ali neprecizno. Naime, Mirko Filipović ništa neće "morati", kako to navodi Račan, jerbo je njegov mandat u Saboru neotuđiv, ali će "moći" odlučiti kako dalje: šakama u sportskom ringu, a šutnjom u parlamentarnom, ili će preferirati sportsko-filmsku za račun političke karijere, ili od ove potonje uzeti što je sigurno (saborsku mirovinu nakon godinu dana povremenog pojavljivanja u zastupničkoj klupi). Neće tu biti Račanova zadnja, nego Filipovićeva. Zašto šef SDP-a apostrofira na taj način tek "sportsko pojačanje" među zastupnicima svoje stranke, koja ima cijeli set (nestranačkih i stranačkih) "šutljivaca"? Zato što Cro Cop nije član SDP-a ili zato što je nedavnim sportskim porazom Filipović zadao udarac i Partiji, nespremnoj dijeliti "dobro i zlo" sa svojom akvizicijom koja ipak nije pretplaćena samo na pobjede?

Jer, Račan nije zadovoljan ni s Milanom Bandićem (kakvog li čuda). I neće mu više tolerirati eskapade kao što je medijski incident s oglasom "o istini", te bi i njega i "pajdaše" mu u ZG organizaciji mogao smijeniti u slučaju "kontinuiteta (njihove) revolucije". A i još će vidjeti hoće li Miki biti stranački kandidat za zagrebačkoga gradonačelnika... Kako bi rekla studentica novinarstva u Stankovićevoj emisiji "Nedjeljom u dva", što to Bandić treba napraviti da bi od stranke (Račana) zaradio sankciju? Nije Bandić za jednokratnu uporabu kao Mirko Filipović. Njegovi su i prizemni potezi prihvatljiviji od Cro Copove decentne šutnje ili izbivanja s ionako rijetkih saborskih sjednica. Mirko je SDP-u donio što je imao donijeti, a Milan mu u Zagrebu, ako je suditi po nekim anketnim ispitivanjima, još i te kako vrijedi.

Filipovići su, inače, ovog tjedna, zanimljivo medijsko štivo. Mirkov prezimenjak Marinko, HSS-ovac od formata, ali trenutačno u "životnoj opasnosti" od gubitka dobro utržive fotelje čelnika u Državnoj agenciji za sanaciju banaka, dao se u žestoku bitku za saborski stolac. Iz kojega bi, s potporom Predsjedništva svoje stranke, ambiciozno izbacio Luku Roića, jer da je ovaj u svojoj (Splitsko-dalmatinskoj) županiji osvojio minornih 3,4 posto (i ostao ispod praga), a Filipović u svojoj (Dubrovačko-neretvanskoj) 10,8 posto glasova. Kako je to šef DAB-a uspio izračunati tko je od njih dobio koliko i čijih glasova, ne zna se (Roić je bio prvi, a Filipović drugi na listi za Sabor), tek čovjek je odlučan u obrani "svojih prava" na saborski mandat. Jer, ima li lakše zarađene plaće i bolje mirovine od saborske?! A dovoljno je godinu dana u rijetkim prigodama "udariti karton" na Markovu trgu (u gotovo pet mjeseci 2004. Sabor je zasjedao samo 17 dana) da bi se postalo građanin prvog reda sa svim neotuđivim privilegijima koje samo odabranima pripadaju. Jer smo to mi tražili...