Zalud je prije pet mjeseci bilo govoriti da reduciranje i restrukturiranje ministarstava neće polučiti nikakve pozitivne efekte. Nitko iz vlasti nije se obazirao na primjedbe da Vlada s cjelokupnom državnom upravom ima previše posla na svim mogućim političkim bojišnicama, unutarnjim i vanjskim, da se može eksperimentirati sa smanjenjem broja ministarstava. Cilj je bio impersionirati javnost u duhu predizbornih obećanja, pokazati kako je bivša vlast bila neracionalna i bahata ne znajući kako obaviti posao s manjim brojem ministara.

Sada, međutim, potpredsjednik Vlade Andrija Hebrang kaže kako se prenaglo išlo u smanjenje broja ministarstava odnosno Vlade, te da je to bila velika greška. Samokritika je pohvalna, ali što ona znači. Moguće će izazvati sažaljenje dijela javnosti nad sudbinom prezaposlenih ministara i njihovih pomoćnika dovedenih na granicu fizičke izdržljivosti, no teško da će premijer Ivo Sanader samo nekoliko mjeseci nakon izglasavanja povjerenja Vladi ići u njenu rekonstrukciju. Bilo bi to neozbiljno i javno priznanje poraza. Zato je Hebrang, opet, odigrao ulogu gromobrana i svojim patetičnim iskazom pokušao preparirati javno mnijenje za moguće buduće neuspjehe Vlade. Ponudio je »herojstvo« gotovo pa nadljudi iz Vlade, pa ako ne uspiju bar će se moći pravdati »višom silom«. A naši birači, sućutni kakvi već znaju biti, mogli bi se i smilovati.

U MMF-u pak sućutnih nema. Tamo umjesto emocija caruju brojke i slova. Zato je premijer Sanader jučer morao popiti još jednu gorku pilulu. Malo je što ministri spadaju s nogu od prevelikog posla, pa potpredsjednik Vlade mora skakati sam sebi u usta kritizirajući odluku koju je i sam svojevremeno donio, nego je u opasnosti još jedno od Vladinih obećanja – ono o smanjenju stope PDV-a. MMF, bešćutni birokratski stroj kakvim ga je bog dao, inzistira na odgodi primjene niže stope PDV-a planirane za 1. siječnja 2005. godine. Problem je proračunski deficit. Ili laički, Dimitri Demekas i ostali čelnici MMF-a sumnjaju da će sa smanjenim PDV-om država uspjeti ubrati dovoljno novca, te da će zbog enormne potrošnje proračunski deficit nastaviti rasti. A onda ćemo, s MMF-om ili bez njega, teško na zelenu granu.

Za Vladu je to, u pravu je premijer, teško pitanje. I to posebno politički teško jer bi sada ponovno trebalo odstupiti od svojih obećanja i vratiti se na početak. Pa bi se na kraju moglo ispostaviti da su jedine inovacije nove Vlade smanjenje broja ministarstava, za čim se već žali, Hebrangovo obuzdavanje »rastrošnog« zdravstva i najava pravosudnih reformi ministrice Vesne Šake-Ožbolt. Sve ostalo ili se već vozi ili će se ponovno morati voziti zacrtanom putanjom bivše Vlade.

Sanaderovo opravdanje da je stara vlada, preuzevši obaveze čije je plaćanje prebacila na ovu godinu, prevarila hrvatsku javnost čini se deplasiranom. Odgovorna Vlada je, u najmanju ruku, stvarno stanje stvari morala znati nakon preuzimanja vlasti i onda nastojati izbjeći svako nerealno obećanje koje je sada pritišće. S podrškom kakvu je imala po preuzimanju vlasti, pa i svih proteklih mjeseci, Sanaderova Vlada mogla je stisnuti petlju i najaviti kratkoročno stezanje remena, ali je umjesto toga hitala nuditi ono što neće moći ostvariti, vadeći se pritom na prethodnike.

U trenutku dok hrvatski gospodarstvenici na svom nedavnom skupu uglas tvrde da ne naziru konture gospodarske politike nove vlade a stopa rasta BDP-a nastavlja padati, kada MMF upozorava u kakvom nam je stanju državni proračun, a istovremeno iza ugla čekaju brojni »klijenti« kojima je HDZ obećao novce i koalicijski partneri HSU, kojem je obećano da će u lipnju biti donesen Zakon o povratu mirovina (dakako iz proračuna) s terminskim rokom njihove isplate, i SDSS, koji inzistira na ubrzanju povratka izbjeglica što košta nemalih novaca, nije lako biti u Sanaderovoj koži.