Samosvojni talijanski teolog Giulio Girardi je u svojoj knjizi "Kapitalizam protiv nade" još pred nekoliko desetljeća dao slutiti da će nas globalno širenje kapitalizma korak po korak činiti sve nepokretnijima. MMF ima i volje i snage pritiskati Hrvatsku da smanjuje proračunski deficit kako bi bila solventnija u plaćanju inozemnih dugova, ali se ne želi i ne može miješati u eksploziju cijene nafte koja pokazuje da države ne mogu biti ekonomski neovisne (EK je prije dvije godine predlagao stvaranje europskih rezervi nafte!) i smanjivati rast troškova koje generira upravo vrtoglavi skok vrijednosti nafte. To bespogovorno trpljenje stalnog povećanja njene cijene prihvaća se kao "ekonomski fatalizam".

Rat u Iraku po službenoj okupacijskoj verziji započet je i zbog zaustavljanja "islamističkog fatalizma" Al Qa'ide koji je predstavljen kao opasnost za "ekonomski fatalizam". Međutim, kako razumjeti da je SAD u globalnu kontrolu tržišta nafte krenuo sa Saudijskom Arabijom koja ne čuva samo najveće izvore nafte nego i najveća muslimanska svetišta? Irak je bio samo sredstvo da se zaobiđe utjecaj OPEC-a i nakon što je to odrađeno, želi ga se riješiti poput vrućeg krumpira te predati pod jurisdikciju ekonomski nezainteresiranog UN-a. Irački rat košta već američku državu suviše mnogo, ali na njegovim posljedicama - dizanju cijene nafte - profitiraju naftne kompanije koje su i podržale i podržavaju Bushovu izbornu kampanju.

Zato u srži bliskoistočne politike nije borba protiv fundamentalizma nego borba za fundacionalizam ili privatne temelje globalnog tržišta. Amerika nije krenula u Irak samo da dobije rat nego da učvrsti svoj globalni pax oeconomica, da preuzme inicijativu na naftnom tržištu od kojega sve veću korist izvlači i Rusija. Putin nije ovih dana govorio u prazno da će Rusija u idućih deset godina udvostručiti svoj BDP. Bitke za "demokratsku dominaciju" srednje Azije se nastavljaju, a ratovi protiv Iraka i Čečenije pokazuje dokle su glavni geopolitički igrači spremni ići.

Ali da se razumijemo, ne postoji ni ekonomski ni vjerski fatalizam, postoje samo grupe koje svoje privatne interese nastoje materijalno maksimalizirati, pri čemu se služe retorikom kakva ima prođu u njihovim političkim i duhovnim miljeima. Ništa ne mora biti onako kako njihovi protagonisti tvrde. Ali ukoliko neka zemlja hoće u naftonosnu kompeticiju ući neovisno od onih koji određuju što će biti volja naftnog tržišta, mogu se proglasiti terorističkima poput Libije ili ih se naprosto staviti u klade sankcija pod koje je ove dane potpala Sirija. "Naftni fatalizam" ne dolazi iz bušotina nego iz Busha koji ne vodi politiku tako da bi osujetio američki naftni sektor. Uz daljnje slabljenje dolara, Bush može u kratko vrijeme anulirati sve one prednosti EU-a, Japana ili Kine do kojih su oni došli sustavnim gospodarskim naporima u okviru realne izvozne ekonomije.

Hrvatska nije globalni, ali je važan regionalni čimbenik naftne geopolitike. Zasad ima i svoju naftnu kompaniju, svoje izvore i svoj know how kojim pomaže u njihovim otkrivanjima na Bliskom Istoku i u Africi. No nije nafta ono što kardinalno ugrožava njenu političku ekonomiju, nego njena upravljačka potkapacitiranost. Svaka nova Vlada krivicu za ekonomsku iznemoglost svaljuje na prethodnu i u isto vrijeme se jedino ufa u Međunarodni monetarni fond. HDZ je obećao smanjiti PDV i on bi to uistinu učinio, ali to eto ne dopušta MMF. Znači da je MMF upućeniji u proračunske mogućnosti Hrvatske od njenih vlada i pod reflektorom i u sjeni. Takva spoznaja ledi krv u žilama ne samo pri rastu cijena nafte, a odgovor nisu izbori stranaka nego izbori suvislijih kadrova.

Slovačka je svoju stopu PDV-a od 23 posto svela na 19 posto i po prvi puta od neovisnosti postigla proračunski višak! Ali uz smanjenje svih poreza na tu istu stopu, što je ohrabrilo domaće investitore da ne potkradaju a strane investitore da ulažu, proizvodi milijun automobila godišnje, što je najveća proizvodnja u svijetu po glavi stanovnika. Zbog tog uspjeha je već optužena od Njemačke i Švedske da provodi "porezni damping". Dakle, smanjenjem PDV-a se ipak može ono što Linić tvrdi da se ne može - povećati i potrošnja i razvoj. Bar u Slovačkoj. No nije li ona i u rekordnom roku ušla i u Europsku Uniju? Ali radilo se o jednom daleko profesionalnijem timu.