Ako su najavljene reforme u NATO-u želja Amerikanaca, Britanaca i »starih« Europljana da za njih leđa podmeću mlađe i manje članice NATO-a i to onda kada im negdje zagusti ili u nekoj intervenciji krene loše, onda je to neprihvatljiv rizik

ZAGREB, 28. svibnja – Svako razvijeno civilno društvo svjesno je da se zbog okolnosti u svijetu treba još dugo brinuti o vlastitoj sigurnosti. Samostalna nacionalna sigurnost danas je teško provediva, posebice za manje zemlje, najviše zbog financijskih razloga. Samostalni put (ili politika potpune neutralnosti) podrazumijeva da država mora osigurati sve elemente vojnog ustroja (ne samo kopnenu vojsku nego i zračnu silu i mornaricu u slučaju pristupa na more), imati jasnu vojnu doktrinu, definirati tko je izravno ugrožava i sl.

Obrana u organiziranoj skupini kroz čitavu ljudsku povijest bila je lakša. Hrvatska danas ne može biti usamljeni vitez iz »Gospodara prstena« ili samuraj iz japanskih mitova koji pred mnoštvom vješto zamahuje mačem, jer joj kolektivna sigurnost donosi niz prednosti. No, istodobno, svako pametno i racionalno civilno društvo mora znati što kolektivna obrana donosi, kakve su pojedinačne obveze u zajedničkom obrambenom savezu i koliko se svoje suverenosti država mora odreći.

Moramo otvoreno priznati da je za to zaslužna i taktika odugovlačenja koju prema Hrvatskoj, kada je u pitanju NATO, provodi dio utjecajnih članica tog saveza. Čas se tvrdi da smo »vojno spremni, ali nešto škripi na političkom planu«, pa se onda pronalazi izgovor da »vojne reforme šepaju«, uz dodatni prigovor da neke važne obrambene odrednice nisu jasno ustavno definirane, a kada ponestanu argumenti poteže se i Ante Gotovina.

Zapravo, kada je riječ o NATO-u, vrijeme je da se upitamo koja je točna cijena te žarke želje što je bila (javno) jednako jaka u svim političkim establišmentima neovisne Hrvatske. Kada zadovoljimo sve kriterije (a oni su izgleda za Hrvatsku najstrožiji i »najprincipijelniji«), što nas čeka u NATO-u? Jamčimo mnogo obveza, a na prvom mjestu tu da ćemo vlastitu kvalitetnu »živu silu« morati staviti na raspolaganje Savezu za njegove buduće vojne odnosno mirovne misije, s dozvolom UN-a i Vijeća sigurnosti ili bez nje.

Tko je neki dan u Zagrebu dobro slušao Jaapa de Hoopa Scheffera mogao je i te kako shvatiti što nam poručuje glavni tajnik NATO-a: »Vježbajte, mijenjajte, ne gubite nadu i čekajte da vas pozovemo«. On je istodobno najavio velike promjene u načinu financiranja i organiziranju mirovnih misija NATO-a kako taj savez ne bi postao nepotrebna i skupa igračka. Plan je da se formiraju male i brze postrojbe koje će u svako doba biti spremne na bilo kakvu intervenciju i koje se mogu brzo aktivirati (za nekoliko sati, a ne dana ili tjedana).

Upravo se tu vidi hrvatska prigoda, ali je nužan i oprez. Jer, nije svejedno gdje se, kako i zašto vojno intervenira. Hrvati su kroz povijest često bili »topovsko meso« u tuđim vojskama, hrabro ginući za tuđe interese. Nova koncepcija NATO-ovih intervencija mora svim članicama jamčiti jednakost u riziku i korektnost u partnerstvu. Ako je ta novina želja Amerikanaca, Britanaca i »starih« Europljana da za njih leđa podmeću mlađe i manje članice NATO-a i to onda kada im negdje zagusti ili u nekoj intervenciji krene loše (a sve zbog prethodne krive procjene), onda je to neprihvatljiv rizik.

Fran Višnar