Miomir Žužul i Vuk Drašković složili su se da dvije zemlje moraju raditi na unapređenju odnosa, jačanju regionalne suradnje i rješavanju problema građana. U gotovo idiličnoj atmosferi prezentiranoj medijima, gdje su nadopunjavali jedan drugoga kao da im misli naviru iz iste glave, dvojica ministara vanjskih poslova kazali su ono što se od njih očekivalo: da će se suradnja nastaviti a neriješeni problemi rješavati.

K tome Drašković je, u koncilijarnom duhu, pozdravio skorašnju hrvatsku kandidaturu za članstvo u EU, ocijenivši to poticajnim i za politiku u Srbiji i Crnoj Gori. Samo je zaboravio kazati što nam je uopće bio potreban rat, da bismo se sada našli u poziciji hvatanja europskog priključka, i pritom se međusobno bodriti, koji nam je prije 14 godina bio na dohvat ruke. (O čemu su, primjerice, u tom trenutku Litva, Letonija i Estonija mogle samo sanjati.)

Za opravdanje svoje pozicije krajem osamdesetih i početkom devedesetih, dakle u mnogočemu dijametralno suprotne nego što je sada, Drašković spas traži u sintagmi »građanski rat«, koja ga »oslobađa« razmišljanja o agresiji, velikosrbovanju i drugim tadašnjim stavovima srbijanske političke elite. Da je u ratu koji je na prostorima bivše Jugoslavije trajao od 1991. do 1995. godine (Kosovo je poseban faktor) bilo i elemenata građanskog rata dovoljno je u Hrvatskoj argumenata iznio profesor Nikola Visković. Ali taj rat nikako nije bio »samo građanski« nego i agresija jedne federalne jedinice na drugu, i zalud se je Draškoviću skrivati iza JNA i Miloševića. No, kada bi samom sebi i drugima to priznao Drašković bi trebao priznati i fakte Ustava iz 1974. godine na koje se ni po koju cijenu ne želi osvrtati. Napokon, priznati i to da smo se mogli bez žrtava u miru razići i opet sastati, kao suverene zemlje, u Europskoj uniji koja nas je davno kanila primiti u svoje redove kao što kani sada. Drugim riječima, priznati da je rat bio uzaludan.

A takvo žmirenje nad prošlošću u srpskoj politici, kakvo demonstrira Drašković, ima svojih ograničenja, kao što ih ima i zatvaranje očiju na hrvatskoj strani zbog učinaka politike dok je na vlasti bio predsjednik Tuđman. Stvar je jednostavna. Slatkorječivi političari, puni verbalnih izraza osjećaja prema izbjeglicama i žrtvama rata, mogu bilateralne odnose na vrhu dizati na najvišu moguću razinu, ali ako zaborave suočenje s onim što je bilo i zanemare posijane klice zla, dugoročno će se spoticati o raznorazne prepreke, pri čemu će najveću cijenu opet plaćati mali, obični ljudi, pojedinci – Hrvati u Srbiji i Srbi u Crnoj Gori.

Kao da je jedan susret Mesića i Marovića ili, pak, onaj Žužula i Draškovića, dovoljan za hvalospjeve suradnji »najboljih susjeda«, a istovremeno u srbijanskoj predsjedničkoj kampanji Hrvati i Hrvatska ostaju promidžbena strašila, a u hrvatskom političkom »podzemlju«, opterećenom nezaposlenošću i socijalnom bijedom, tinjaju, s povremenim plamsajima, antisrpske vatre koje uznemiravaju pojedince i skupine. Na riječima se izbjeglicama želi dobrodošlica u Srbiji i Hrvatskoj, a u stvarnosti sve prepreka do prepreke. I kao da nema pametnijeg posla, srpska politička elita u Hrvatskoj igra se himnom, zastavom i grbom, umjesto da je onoga časa kada je potpisala sporazum sa Sanaderovom vladom u opticaj izbacila gospodarske i poduzetničke programe kojima se stvari mogu pokrenuti s mrtve točke.

Politički napor da se prevlada konflikt i afirmira suživot, pogotovo kada dolazi od onih političkih grupacija koje su se kompromitirale u prošlosti, nije nevažan. Naprotiv. Ali on nije rješenje iz šešira, koliko god ga EU diktirala, niti je dovoljan. Valja se osvrnuti na prošlo, izvući pouke i liječiti društvene posljedice da bi se stiglo u budućnost.